neume (grč.), od VII. do XIV. st. znakovi za bilježenje tonova. Razvile su se iz znakova za teške (grave) i oštre (acutus) naglaske i u početku su samo podsjećale na relativnu visinu tonova i pravac kretanja napjeva, koji je pjevač već morao znati. Osnovne su n. bile znak za jedan ton ili skupine od dvaju ili triju tonova, a složene za skupove od četiriju i više tonova. Pisane su iznad teksta, a svaki je znak prikazivao ton(ove) pjevane na jedan slog. S vremenom su im dodavani posebni znakovi za brzinu izvođenja (tempo), u novu fazu ušle su poč. XI. st. upisivanjem na jednu vodoravnu crtu, svaka je jednostavna ili složena neuma dobila poseban naziv, a dodavanjem novih linija i raznih posebnih znakova u XIV. st. dovršen je razvoj neumatske notacije.