norma (lat.) 1. Standard, obrazac kojim se usklađuje ili vrednuje određeno djelovanje ili ponašanje. 2. Dokument koji određuje odgovarajuće mjerodavno tijelo u kojem se navode pravila, upute, djelovanja, postupanja i sl. → normizacija. 3. filoz Naziv za apriorna pravila koja mogu biti dana u strukturi biti mišljenja (logičke n.), djelovanja (ćudoredne n.) ili osjetilnog oblikovanja (estetičke n.); pravila koja su postavljena kao mjerila za prikladno mišljenje, zamjećivanje i djelovanje. Zbog toga se logika, etika i estetika nazivaju normativne filoz. discipline. Kao pravila i zakone treba ih razlikovati od prir. zakona. 4. Skup osobina jezika koje se opisuju kao pravila za uređenje jezika zajednice koja takav jezik smatra uređenim i zajedničkim za cijelu zajednicu. Takav jezik naziva se jezikom standardnim ili književnim (književni, u smislu pismeni, shvaćeno šire: za razne vrste javnoga saobraćaja ili komunikacije). Priručnici koji opisuju normu (normativni priručnici) jesu gramatike, rječnici, pravopisi, pravogovorni priručnici i drugi (norma gramatička, rječnička itd.). 5. sociol Društvene n., pravila o tome što je prihvatljivo i prikladno ponašanje u nekoj društv. sredini. One pojedincu ili skupini ljudi određuju što je dopušteno a što nije, što se smije ili ne smije činiti. Temelje se na zajedničkim društv. vrijednostima, a provode se putem pozitivnih i negativnih sankcija, koje mogu biti neformalne (nepisane) i formalne (zakoni). 6. U tipografiji/tiskarstvu, tekst na prvoj stranici arka, desno od brojčane oznake (signature) arka. Tu se naznači ime autora ili skraćeni naslov knjige ili koja druga oznaka (npr. broj narudžbe u tiskari i sl.).