novac
1. dubrovački srebreni talir sv. Vlaha, 1733;
2. keltska srebrena tetradrahma, II. st.;
3. srebreni denar kralja Karla I. Roberta, 1301–43;
4. srebreni groš Nikole Zrinskog, 1575;
5. turski filur Sulejmana Veličanstvenoga 1519–66. Zagreb, Arheološki muzej;
6. Vespazijanov novac iz Erduta, Zagreb, Arheološki muzej;
7. zlatnik iz Siscije (car Prob), 276–282.
novac, sredstvo plaćanja; obračunska jedinica utvrđene vrijednosti kojom se izražava vrijednost roba i usluga te vrši njihova razmjena. U povijesti javlja se u različitim oblicima. U vrijeme naturalne razmjene, najčešće je stoka mjerilo vrijednosti, pa se u broju ovaca, krava i dr. izražavaju i obveze koje nastaju u razmjeni roba, ili kao naknade za usluge, ili u odnosima dužnika i vjerovnika. Tako i lat. naziv za novac pecunia znači stoka. Tu funkciju zatim preuzimaju druga praktičnija, a skupocjena sredstva: kože, krzna (u hrv. tradiciji kunovina), sol, školjke, zubi životinja i sl., te osobito plemeniti metali, koji kao kovani n. mogu trajno čuvati vrijednost. Utvrđivanjem i propisivanjem mase takvog kovanog novca, na Kreti već u ←II. tisućljeću, postupno dolazi i do promjene shvaćanja o vrijednosti n. u odnosu na predmetnu tvar koja ga nosi. Isprva se finoća i masa kovine (zlata, srebra, bakra i dr.) neposredno vezuju uz njegovu vrijednost (robni n.), dok se postupno razvija shvaćanje o njegovoj simboličkoj vrijednosti koja ne mora biti vezana uz materijalnu supstanciju, nego je izraz kupovne moći temeljene na jamstvu o mogućnosti izvršavanja neke obveze u razmjeni. Tako kovani novac sve više zamjenjuje papirnati. Papirnati n. pojavio se najprije u Engleskoj u XVII. st. u obliku banknote, zapravo potvrde što su ih u kovnicama novca primali vlasnici donesenog zlata, a koja je počela služiti i kao novac u optjecaju. Nepovjerenje u papirnati novac u Europi trajalo je do I. svj. rata. Postupno i papirnati n. gubi na značenju kao neposredno platežno sredstvo. Novac postaje sve više obračunsko sredstvo u kojem se izražava kupovna moć temeljena na dohocima, štednim i tekućim računima (fiducijarni n.), dok se samo plaćanje vrši čekovima, bankovnim karticama ili elektroničkim zapisom (knjižni n.). Novčani sustav već od prve pojave kovanica kontrolira država koja redovito ima i monopol na njegovo stvaranje (emisiju) i prati njegov optjecaj, ubire poreze, odobrava zajmove. Postupno državu u tome zamjenjuju novčane ustanove, središnja banka i poslovne banke. Kako su krediti danas gl. izvor stvaranja novog novca, tj. novca koji ulazi u optjecaj temeljem zaduženja kod poslovnih banaka, istodobno se mora osigurati sposobnost banaka da obveznim depozitom kod središnje banke osiguraju rezervu za mogućnost isplate svojih klijenata. Središnja banka novac stvara kupnjom deviza, zlata, vrijednosnih papira, izdaje ga u novčanicama ili kovanicama, te posuđuje poslovnim bankama, koje njime isplaćuju klijente. Ukupan monetarni sustav predstavlja bilancu novca u optjecaju i njegove rezerve u zlatu i vrijednosnim papirima, te danih zajmova; saldo svakog računa kod poslovne banke ima stavku u aktivi bilance središnje banke.
Kovani novac ima posebno povijesno značenje do naših dana, jer se preko njega mogu pratiti razvoj, gospodarski i socijalni odnosi pojedinih država, pa i datirati razdoblja vladanja i sam izgled pojedinih vladara; izrada n. često ima i umjetničko značenje. Stari Egipćani poznaju n. u obliku zlatnih i bakrenih koluta. Prvi bakreni novac, sličan današnjem, okrugao s rupom po sredini, kovan je u Kini poč. ←I. tisućljeća. U maloazijskoj Lidiji n. se kuje od ←VII. st. što preuzimaju i grč. gradovi. U Ateni kuju se drahma i obol. Potonji novčić nosio se pri jutarnjem izlasku u rukavu, ili pod jezikom, a samo jedan je bio dostatan za ručak s čašom vina u gostionici. Talent i mina predstavljaju već velike vrijednosti te služe samo kao obračunski novac. U Rimu se u ←III. st. kuje srebreni denar(ius), no kako taj n. smiju kovati imperatori nekontrolirano od senata, dolazi do pada kvalitete i vrijednosti n., što se pokušava spriječiti čestim i neuspjelim reformama. Poznata je reforma Konstantina Velikog s pokušajem određivanja fiksne mase za srebreni solid(us). Taj je n. preko Bizanta u funkciji sve do VIII. st. kada franački vladari uvode srebreni Pfening. Na Mediteranu u XIII. st. u optjecaju je srebreni groš, a tada se počinju opet kovati i zlatnici kao što su firentinski fjorin ili forint (1252). Uz taj, najpoznatiji su zlatnici mletački dukat, njem. gulden, franc. écu d’or i dr. U XVI. st. zlatni se novac sve više zamjenjuje srebrenim talirom koji se počeo kovati u Tirolu i Češkoj, a pod raznim se nazivima održao do u XIX. st. U Hrvatskoj je isprva u optjecaju pretežno novac pojedinih susjednih financijskih središta. Prve kovnice novca javljaju se u XIII. st (Pakrac, Zagreb), a kuju se banovci, po uzoru na frizatike Salzburške nadbiskupije. Novac kuju i Frankapani i Zrinski (Gvozdansko). U Bosni kralj Stjepan Tomašević kuje vlastiti dukat; poslije i pojedini velikaši. Dubrovačka kovnica koja djeluje od 1337. do samog pada Republike (1803) proizvodi srebrene dinare i talire u brojnim inačicama, bakrene folare, solade i dr. U Hrvatskoj se poslije, osim sporadičnih pokušaja i pojedinih prigodnih nizova (banica i kuna), novac nije kovao, sve do uspostave drž. nezavisnosti i puštanja u promet kune (1994). → numizmatika