novopitagorizam, religiozno-filoz. smjer helenističkog (rimskog) razdoblja (←I. st. – IV. st.), koji u sebi ujedinjuje staropitagorejsku, ali i platonovsku i aristotelovsku misaonu baštinu, te stoicizam i neke ist. kultove. Najznačajniji su predstavnici Nigidije Figul, Apolonije iz Tijane, Nikomah iz Gerase, Moderat iz Gada i dr. Naglašavali su potrebu moralnog i asketskog samousavršavanja. U III. st. postupno se spaja s novoplatonizmom; utjecao na formiranje kršć. učenja.