novoplatonizam, filoz. smjer koji djeluje od III. do VI. st. Započinje s Amonijem Sakom (o. 175–242), ali njegov je pravi osnivač Plotin (204–269), najveći mislilac tog razdoblja. Poziva se na Platona, ali je u svojim spekulativnim sustavima s platonizmom spojio gotovo sve duhovne ant. tradicije, posebice aristotelizam, stoicizam, novopitagorizam, te orijentalno-religijsku tradiciju misticizma. Najvažnije su škole aleksandrijska (Plotin, Porfirije), sirijska (Jamblih i dr.) i atenska (Plutarh, Proklo, Simplicije i dr.). Temeljna je ideja da iz praiskonskog i savršenog Jednoga, koje se ne može spoznati ni imenovati, stupnjevanjem proizlazi mnoštvo konačnih bića. Ta se emanacija na koncu završava materijom. Zadatak je ljudske duše da se očisti od materijalno-osjetilnog i okrene duhu, do konačnog sjedinjenja s praiskonskim Jednim. U humanizmu n. postaje filoz. pokret protiv skolastičkog aristotelizma. Najpoznatiji hrv. novoplatonisti toga doba su F. Petrić i N. V. Gučetić.