Occam (Ockham), William, engl. skolastički filozof (Ockham, Surrey, o. 1285 – München, 9. IV. 1349). Franjevac, studirao i predavao (od 1317) u Oxfordu. Zbog krivovjerja sudio mu je crkv. sud u Avignonu (1324), ali proces nije bio okončan. S franjevačkim teologom Mihaelom Cesenskim pobjegao iz zatvora 1328. i našao utočište kod Ludviga Bavarskog, koji je bio u sukobu s avinjonskim papom Ivanom XXII. Jedan od gl. predstavnika nominalizma, u njezinu umjerenom obliku (terminizam), kasnosrednjovjekovnog spoznajnoteorijskog učenja o simboličnom značenju (nomina) općih pojmova (universalia), koje je preko Grgura iz Rimina i F. Suareza utjecalo na G. W. Leibniza i I. Kanta. Pridonio i razvoju formalne logike. Za teoriju znanosti važan je njegov naglasak na indukciji nasuprot dedukciji. U teologiji zastupao skotistički voluntarizam naglašavajući Božju svemoć i slobodu. Prema njemu Biblija je jedini izvor kršć. vjere i milost ima isključivu ulogu u spasenju (okamizam), čime je presudno utjecao na Luthera i reformaciju. Zajedno s Marsilijem Padovanskim zauzimao se za duhovnu obnovu Crkve, odvajanje duhovne od svjetovne vlasti, za koncilijarizam protiv papinskog primata. Proučavao geometriju, fiziku, astronomiju i dr. Gl. djela: Razni spisi; Traktat o logici; Prirodna filozofija; Rasprava o predestinaciji; Rasprava o Tijelu Kristovu.