objekt (lat.) 1. Predmet kao dio vanj. materijalnoga svijeta. U prenesenom smislu, i predmet saznanja i spoznaje djelatnosti subjekta, ono što se može osjetiti i razumjeti kao izdvojeni dio nekoga većeg promatranog područja. 2. U gramatici, riječ na koju prelazi glagolska radnja izrečena predikatom; dio rečenice ovisan o predikatu, gdje se na imenskoj riječi (imenici, zamjenici, pridjevu, broju) čini glagolska radnja ili je cilj glagolske radnje; imenska riječ (bez prijedloga ili s njim) u kojem od kosih padeža, kojoj mjesto u rečenici otvara glagol ili koja druga riječ sa svojstvima glagola. Čitatelj čita knjigu. (izravni, direktni, bliži, pravi o., u akuzativu: knjigu; glagoli s takvim objektom zovu se prelazni ili tranzitivni g.); Napisala je pismo prijatelju nalivperom. (neizravni, indirektni, dalji, nepravi o.: prijatelju, nalivperom – za ostale padeže, bez prijedloga; glagoli s takvim objektom zovu se neprelazni ili intranzitivni g.); Pripovijedao je o toj knjizi. (prijedložni o., o toj knjizi, za padeže s prijedlozima). 3. U filozofiji, sinonim za predmet i stvar; ono što je stavljeno ili se nameće subjektu u njegovu odnosu sa stvarnošću; ono na što se odnosi spoznajni subjekt. Pojam dolazi od skolastičke filozofije koja je njime označavala karakteristični sadržaj intelektualnog ili perceptivnog čina (npr. boja je o. vida, zvuk je o. sluha itd.); označavao je predočeni predmet za razliku od bića koje stoji u samome sebi (subjekt). Nakon Descartesa o. dobiva značenje nečega što je stvarno samo po sebi. Tako sve znanosti imaju vlastiti o. proučavanja i istraživanja, tj. područje stvarnosti kojim se bavi, i međusobno se razlikuju prema svojem materijalnom i formalnom objektu. Prvi predstavlja ukupnost studirane stvarnosti, a drugi vidik pod kojim pojedina znanost promatra vlastiti materijalni o.