otuđenje 1. filoz U prirodno-pravnim teorijama društvenih ugovora u XVIII. prenošenje izvornih prava slobode pojedinca na jednu nadređenu moć (društvo, država). Hegel pojmu daje metafizički smisao i primjenjuje ga na konkretni povijesno-društveni razvoj. U njemu se čovjek radom i svojom biti otuđuje od apsolutnog; djelo se odvaja od radnika i na izvanjski način stavlja protiv njega, dok se sjedinjenje događa idejno u novom obliku svijesti. Prema Marxu, otuđenje karakterizira rastrgane socijalno-gospodarske odnose, u kojima su sve stvari, proizvodi, rad i radnici postali tuđom robom. Nastavljajući se na Feuerbachovu kritiku Hegela, Marx kroz kritiku religije, ideologije i dr. kao otuđenja, zasniva svoju teoriju emancipacije kao kritičke znanosti o društvu. 2. U psihijatriji → depersonalizacija. 3. U psihologiji → alijenacija.