panteizam (grč.), u filozofiji, učenje prema kojem se izjednačuje svijet i Bog kao jedna stvarnost ili supstancija. Pojam je prvi upotrijebio J. Toland (1705) za oznaku svojega deističkog prosvjetiteljskog shvaćanja. Primjenjuje se potom na različite teorije i sustave, kao što je Spinozino učenje o svijetu kao jednom od atributa jedine božanske supstancije. Prisutan je u različitim oblicima u indij. filozofiji, stoicizmu, srednjovj. mistici. Zastupaju ga na svojstvene načine G. Bruno, Goethe, Strauss, Lessing, Herder, Schelling, Schopenhauer, E. Hartmann i dr. Katkad se shvaća kao suprotnost teizmu, s druge strane i kao suprotnost ateizmu. U širem smislu p. se naziva i novoplatoničko učenje o emanaciji svijeta iz božanskog počela, kao i Hegelova filozofija o svijetu kao nužnom samorazvijanju apsolutnog.