Pariz, Place de la Concorde
Pariz, panorama
Pariz (franc. Paris), grad i dep., Île-de-France, Francuska. Gl. grad Francuske, smješten u Pariškom bazenu, u sred. dijelu regije Île-de-France. Prostire se na površini od o. 105 km2, a Veliki Pariz (pariška aglomeracija) na površini od o. 1430 km2. Razvio se zahvaljujući povoljnom prom. položaju te bogatstvu okolnih pokrajina Picardie, Champagne i Normandije unutar kojih se nalaze prostrana plodna područja. Obuhvaća 20 distrikata (franc. arrondissement). Broj stanovnika naglo raste s industr. razvojem nakon 1850. Poslije II. svj. rata jača suburbanizacija, sred. dijelovi grada gube stanovništvo. Razvojem želj. i kanalskog prometa u XIX. st. razvija se teška ind., nakon II. svj. rata ograničava se razvoj ind. te se ona izmješta iz grada i seli u sjev. i zap. suburbane zone u dolini Seine. Tamo se razvija automob. i zrakoplovna ind. P. je središte mnogobrojnih financ. ustanova, osiguravajućih društava, multinac. kompanija. Čvor cestovnog, želj. i zračnog prometa. Grad. prom. sustav čine prom. mreže podzemne željeznice, RER željeznice (Réseau Express Régional) te autobusna mreža. S ostatkom Francuske i Europom povezan je željeznicama velikih brzina. Si od grada smještena je međunar. zračna luka Charles de Gaulle, na J zračna luka Orly. Značajno turist. središte s velikim brojem kult. i pov. spomenika. Sred. dio grada uvršten je 1991. na Uneskov popis svj. kult. baštine. Stoljećima središte umjetnika koji su doseljavali iz cijelog svijeta. Značajnu ulogu ima kongresni turizam. Prvo naselje na području današnjeg P. utemeljili su pripadnici galskog plemena Parisijaca (lat. Parisii), a bilo je smješteno na močvarnom otoku (danas Île de la Cité) na r. Seini. U vrijeme rim. osvajanja Galije, Parisijci su imali prilično razvijenu društv. i gosp. organizaciju o čemu svjedoči činjenica da su kovali vlastiti novac. Rimljani su osvojili Galiju sred. I. st., a Parisijci su, ne želeći pasti u ruke rim. vojsci, spalili naselje. Rim. naselje Lutetia Parisiorum (prvi spomen 52. g.) počelo se širiti na lijevoj obali Seine. Grad je ustrojen u rim. stilu s ravnim ulicama i tipičnim javnim mjestima i zgradama, npr. forum, amfiteatar i kupališta. Učestale barbarske invazije dovele su do uništenja naselja sred. III. st. Uočivši obrambene prednosti otoka, stanovnici su ponovno naselili otok na rijeci izgradivši obrambene zidove. Poč. IV. st. naselje se prvi put spominje kao Pariz (Parisium). Sred. III. st. u gradu se počelo širiti kršćanstvo, a prvi grad. biskup bio je sv. Dionizije. U vrijeme biskupa sv. Marcela (o. 360–436) na otoku je izgrađena prva grad. crkva. U V. st. salijski Franci, na čelu s kraljem Klodvigom I., preoteli su Pariz od Gala i učinili grad središtem kraljevstva (508). Tijekom karolinške vlasti grad je bio pod upravom pariških vojvoda, ali je stvarnu vlast imao pariški biskup. U prvoj pol. IX. st. grad su nekoliko puta opljačkali Normani. Središtem Franačke P. je postao potkraj X. st. kada je pariški vojvoda Hugo Capet (Kapetović) okrunjen za franačkoga kralja (987), a kao svoje sjedište izabrao je Pariz. Kapetovići su znatno pridonijeli gosp. napretku i povećanju stanovništva Pariza. Tijekom XI. st. na desnoj obali Seine organiziraju se prvi obrtnički i trg. cehovi. Os. je snažan bio ceh riječnih trgovaca kojima je kralj Luj VII. god. 1171. izdao povelju s pravom na monopol na riječnu trgovinu. Na čelu ceha bio je prepošt. Upravu u Parizu u vrijeme Kapetovića držao je prepošt (lat. prepositus, fran. prévôt de Paris), kralj. zapovjednik koji je predstavljao kralja u županiji i gradu, a koji se prvi put spominje 1050. Za biskupa Mauricea de Sullyja 1163. na otoku Citéu započela je gradnja katedrale Notre-Dame koja je trajala više od 100 godina. Na lijevoj obali Seine tijekom sr. vijeka razvijalo se crkv. središte grada. Uz samostane su utemeljene škole, a 1200. kralj Filip II. August priznao je udrugu pariških škola, koja se počela služiti nazivom Université de Paris. Važnu ulogu u utemeljenju sveučilišta imao je Robert de Sorbon, čijom je zaslugom Sorbona 1259. dobila papinsku povelju. God. 1199–1200. Filip II. August sjedinio je tri dijela grada zajedničkim obrambenim zidinama, a zbog povlastica koje je podjeljivao obrtničkim i trgovačkim udrugama, Pariz je gospodarski snažno napredovao. To je dovelo do porasta stanovništva, pa je poč. XIII. st. imao o. 100 000 st. Znatno povećanje prava građani Pariza dobili su 1220. kada im je Filip August dodijelio pravo ubiranja poreza na uvezenu robu, što je znatno povećalo prihode grad. uprave. Grad. je upravi podijeljeno i pravo određivanja mjera i utega. Tijekom XIV. st. u P. je bila kralj. rezidencija, najvažniji uredi drž. uprave, redovito su se održavale sjednice parlamenta. God. 1348–49. P. je pogodila velika epidemija kuge, a gosp. je situaciju otežao Stogodišnji rat (1337–1453). U gradu su nerijetko izbijale građ. i pučke pobune kojima se nastojalo povećati grad. samostalnost u upravi. God. 1356. prepošt ceha trgovaca Étienne Marcel podignuo je ustanak zahtijevajući veće grad. slobode. Tijekom pobune dao je ubiti savjetnika franc. prijestolonasljednika (dauphina) i preuzeo vlast u gradu. Pobuna je završila 1358, nakon što su Marcela ubili građani Pariza nezadovoljni njegovom politikom savezništva s kraljem Navarre. Poč. XV. st. u sukobu između armagnacsa i bourguignonsa Pariz je podržavao burgundskog vojvodu. Nakon poraza franc. vojske kraj Azincourta (1415), engl. kralj Henrik V. ušao je u Pariz. Iako su franc. kralj Karlo VII. i Ivana Orleanska 1429. pokušali zauzeti grad, nisu u tome uspjeli jer su Parižani bili zadovoljni liberalnom vlašću Engleza koji su dodatno proširili grad. povlastice. Tek 1436. Karlo VII. je, obećavši opću amnestiju, ušao u svoju prijestolnicu. Za kraljevanja Luja XI., Karla VIII., Luja XII. i Franje I. P. je doživio ubrzani gosp. napredak. God. 1469. na Sorboni je utemeljena prva tiskara. Pod utjecajem tal. renesanse izgrađene su ili obnovljene mnoge sakralne i svjetovne građevine. Poč. XVI. st. u P. se pojavljuju pristaše reformacije protiv kojih su provođene radikalne mjere. Tijekom vjerskog rata između protestanata i katolika (sred. XVI. st.) u P. je izvršen 1572. pokolj nad hugenotima (Bartolomejska noć). Potkraj XVI. st. P. je bio u sukobu s Henrikom Navarskim (kralj Henrik IV.) koji je 1590. opsjedao grad, ali je u nj ušao tek nakon preobraćenja na kat. vjeru (1594). Za vladavine Henrika IV. i Luja XIII. grad je doživio snažan gosp. poticaj, izgrađene su mnogobrojne javne i priv. građevine, a broj stanovnika znatno je porastao. U vrijeme Luja XIV. izbio je građ. rat (fronda, 1648–53) koji se velikim dijelom vodio i u Parizu. Kad je Luj XIV. izabrao Versailles kao mjesto na kojem će se izgraditi palača, pod rukovodstvom J. B. Colberta započela je izgradnja nove kralj. rezidencije. Luj XIV. dao je izgraditi niz sjajnih građevina i u gradu, a naredio je i rušenje obrambenih zidova oko grada koji više nisu imali funkcije, a sprječavali su prir. širenje grada. Grad je urešen bulevarima, uvedena je ulična rasvjeta i organizirano grad. redarstvo. U XVII. st. P. je bio jedan od najvećih eur. gradova (o. 250 000 st.), a u XVIII. ima već 600 000, što je 1702. uzrokovalo i povećanje broja distrikata sa 16 na 20. Istodobno, grad postaje okupljalište intelektualne elite Francuske i Europe koja je znatno utjecala na događaje s kraja XVIII. st. U lipnju 1789. došlo je do promjene Generalnih staleža u Narodnu (Ustavotvornu) skupštinu. U gradu je osnovana Nac. garda i izabrana nova grad. uprava. Na pov. datum 14. VII. 1789, kada su Parižani započeli juriš na tvrđavu Bastilleu, započela je Franc. revolucija. Potkraj XVIII. i poč. XIX. st. P. je bio središte revoluc. gibanja, a u njemu su bile najviše zakonodavne i izvršne vlasti: Nar. skupština, Konvent, Direktorij i Konzulat. Odlukama Konventa u P. su utemeljene nove znanstv.-obrazovne ustanove: École normale, École polytechnique, Conservatoire des Arts et Métiers, Archives nationales i Institut de France. Napoleon je potaknuo utemeljenje Burze, izgradnju slavoluka na Place de l’Étoile i La Madeleine, a dodatno su uređene grad. prometnice i javne zgrade. U razdoblju 1814–15. P. su okupirale ruska i pruska vojska. Nakon restauracije (1814–30), kada je u gradu uveden javni prijevoz (1828), izbila je tzv. Srpanjska revolucija (1830), a nakon njezina ugušenja ustrojena je tzv. Srpanjska monarhija (1830–48), grad je dobio plin, uvedena je prva tramvajska linija (1837), a 1840. izgrađene su nove gradske zidine. U veljači 1848. izbila je revolucija koja je potaknula građ. pobune u nizu drugih eur. država. Sred. XIX. st., u vrijeme Napoleona III., P. je bio prenapučen (1846. više od 1 mil. st.), iscrpljen ubrzanom industrijalizacijom i slabo povezan s provincijom, pa je car naredio prefektu Seine, barunu G. E. Haussmannu, da riješi taj problem. Haussmann je postavio temelje suvr. Parizu, naredio je rušenje slamova, dao izgraditi moderne avenije, novi vodovodni i kanalizacijski sustav, četiri mosta preko Seine i niz javnih zgrada. U drugoj pol. XIX. st. grad je postao intelektualno i umj. središte Europe. Zahvaljujući Haussmannovim zahvatima, grad je mogao primati novo stanovništvo, pa je već 1881. imao 2 mil. st. Tijekom franc.-prus. rata (1870–71) ukinuto je Drugo carstvo, u P. je 4. IX. 1870. proglašena Treća Republika, a 18. III. 1871. uspostavljena je Pariška komuna. Unatoč prekidu kontinuiteta vlasti, u gradu se nastavilo provođenje Haussmannovih ideja o uređenju Pariza. Izgrađene su Opéra, Opéra-Comique, Comédie-Française, Trocadéro, Palais des Beaux-Arts, Sorbonne, most Aleksandra III. te niz drugih javnih zgrada. U Parizu su održane međunar. izložbe 1878, 1889. (prigodom koje je izgrađen Eiffelov toranj) i 1900. Iste god. u rad su puštene prve linije podzemne željeznice (Métro). Potkraj XIX. i poč. XX. st. P. je bio središte eur. bankarstva i korporacija, ali i snažna radničkog pokreta. God. 1889. u njemu je osnovana Druga internacionala, a 1890. održana je prva proslava međunar. radničkog praznika Prvoga svibnja. Nakon završetka I. svj. rata u P. i okolici (Versailles) održavala su se mnoge međunar. mirovne konferencije kojima je određeno polit. uređenje međuratne Europe. U II. svj. ratu P. su okupirale njem. postrojbe (1940–44), ali je grad ostao središte protunjem. otpora. Nakon 1945. uslijedilo je gospodarsko obnavljanje grada koje je doživjelo vrhunac dolaskom na vlast Charlesa de Gaullea 1958. U svibnju 1968. u Parizu su izbile jake studentske demonstracije, posebice na Sorboni, obilježene novoljevičarskim idejama, a koje su ugušene nakon policijskih intervencija. U drugoj pol. XX. st. P. je postao sjedište važnih međunar. organizacija (Eur. svemirska agencija, UNESCO, Organizacija za ekon. suradnju i razvoj). God. 2005. u siromašnim četvrtima Pariza izbili su neredi nezadovoljnog imigrantskog i stanovništva nefrancuskog podrijetla.