Aleksandr Sergejevič Puškin
Puškin, Aleksandr Sergejevič, ruski književnik (Moskva, 6. VI. 1799 – Sankt Peterburg, 10. II. 1837). Središnja ličnost ruskoga i veliko ime svjetskoga romantizma. Lirik, pripovjedač i dramatičar. Često u sukobu s vladajućom politikom, stradao u namještenom dvoboju. Književnu djelatnost počeo u klasicističkim tradicijama, dok su motivi i oblici različiti: oda Sloboda; poslanica Čadajevu; elegija Selo i dr. Poemom s folklornim motivima Ruslan i Ljudmila (1817–20) napušta klasicizam i posvećuje se, pod utjecajem Byrona, romantičkoj lirici. Najpoznatije mu je djelo roman u stihovima Evgenij Onjegin (1823–31), koji karakterizira napuštanje romantičkih stereotipa i socijalna kontekstualiziranost radnje. U dramskom opusu ističe se Boris Godunov (1825, predložak za operu Musorgskoga), s povijesnom tematikom, a u novelama Belkinove pripovijesti (1831). Obogatio rusku književnost nizom novih literarnih vrsta i razvijanjem književnoga jezika. Ostala važnija djela: Kapetanova kći; Kavkaski zarobljenik; Cigani; Kavkaz.