perspektiva (lat.) 1. mat Dio deskriptivne geometrije u kojem se obrađuju načini prikazivanja trodimenzionalnih objekata s pomoću centralne projekcije. Elementi p. javljaju se u starogrč. matematici, a u europskoj se razvija nakon Leonarda da Vincija (dosta utjecao na razvoj geometrije). 2. U slikarstvu, umijeće prikazivanja trodimenzionalnih predmeta na ravnoj plohi, tako da se uspostavlja odnos između udaljenosti predmeta i veličine u kojoj se prikazuje; ukupnost pravila o prikazivanju nečega gledanog s jedne određene točke ili mjesta. Začetak p. nalazimo u antici, pojavila se u kasnoj gotici (Giotto), doživjela procvat u visokoj renesansi i baroku. Tipološki se dijeli na linearnu (linije se suzuju), kolorističku (postiže se bojama), ubrzanu (linije koje vode u dubinu skraćuju se; česta u manirizmu i baroku), atmosfersku (dubina se prikazuje većom razrijeđenošću ozračja; pozadina Mone Lize), žablju (očište je ispod horizonta), ptičju (očište je iznad horizonta), vertikalnu (ono što je u prostoru iza čega, prikazuje se kao da je iznad; egip. slikarstvo) i semantičku (vrednovanje u mišljenju, najvažniji lik je najveći; srednjovj. i dječje slikarstvo).