perspektivizam, filoz Učenje po kojem misao i spoznaja nikada pred sobom nemaju sveukupnost zbilje, nego isključivo sa svojega dotičnog stajališta pod konkretnim (npr. društv.-kult.) uvjetima situacije u povijesno promjenjivom shvaćanju svijeta i sebe samoga, koje omogućuje i ograničava život i doživljaj, spoznaju i djelovanje. Kao određeni p. može se tumačiti i poznatu Protagorinu izreku da je “čovjek mjerilo sviju stvari”, a taj je nazor oživio Leibniz, po kojem svaka monada ima vlastitu nepromjenjivu “točku gledišta”. P. je specifičan oblik spoznajnoteoretskog relativizma, a bliski su mu i H. Vaihinger, G. Rensi, R. Müller-Freienfels, G. Jacoby, J. Dewey i dr. Termin se inače često primjenjuje za Nietzscheovu filozofiju, prisutan je u shvaćanjima O. Spenglera, J. Ortege y Gasseta, G. Simmela, a tvori okosnicu sociologije znanja K. Mannheima.