pjevanje, Pjevači, rad Ph. Merciera, Washington, National Gallery of Art
pjevanje, izvođenje glazbe ljudskim glasom. Urođeno je svim pripadnicima ljudskog roda i predstavlja jedan od najstarijih načina glazb. izražavanja. Izvodi se govornim organom koji u pjevanju na određeni način i u stanovitoj mjeri mijenja svoju urođenu uporabnost i funkcionalnost prilagođavajući ih posebnim zahtjevima. Po svojoj prirodi i primjeni p. se dijeli u dvije vrste – prirodno, urođeno i umjetno, oblikovano posebnim obrazovnim postupcima. Prvo je izraz nar. umj. stvaralaštva općenito nazvanog folkl. p.; njegove su značajke i izvodilačka praksa tekovine tisućljetnog razvoja kult. baštine određene narodnosne skupine. Umjetno pjevanje u službi je glazb. umjetnosti, pa se naziva i umjetničko p. Za tu su vrstu djelatnosti potrebna određena prir. tjelesna i duševna svojstva koja valja razviti posebnim školovanjem. Prir. uvjet za to su fiziološke osobine pojedinoga glasa, a psihol. sklonosti i sposobnost pojedinca da svoje prir. pretpostavke stručno izobrazi i osposobi. To osposobljavanje je dugotrajan, složen i osjetljiv proces čije su se metode stoljećima mijenjale i nadopunjivale kako bi se pjevače osposobilo za ostvarivanje tehničko-izvedbenih, zvukovno izražajnih i stilskih zahtjeva nastalih u razno vrijeme, na raznim prostorima i u različite svrhe. Pov. podaci obavještavaju da je pjevačko umijeće bilo znatno razvijeno još u starom Egiptu, u ant. Grka i Rimljana, a potom razvijano sve do naših dana, i da je uvijek bilo usmjereno zadovoljavanju određene svrhe. U drevnoj Grčkoj bilo je dio kaz. predstava. U eur. sr. vijeku služilo je u liturgijske svrhe (za te su svrhe osnivane posebne škole – Schola cantorum – u kojima se za izvođenje gregorijanskoga korala težilo oblikovanju smirenog, modulativnog i nježnog glasa; u XIV. i XV. st. pomodno je bilo falsetiranje, u XVII. i XVIII. st. kastrati su demonstrirali briljantnost, fleksibilnost i čistoću vokalnih linija, u čemu su ih naslijedili pjevači bel canta. Vokalna polifonija renesanse, barokne arije, klasicističke romantičarske melodije pred pjevače su postavljale posebne zahtjeve, što povijest pjevanja čini opsežnim zbirom empirijskih i znanstv. spoznaja. Današnji proces obrazovanja pjevača počinje određivanjem vrste glasa i procjenom njegovih mogućnosti. Slijede upute o držanju tijela, tehnici disanja i pravilnom izgovoru pjevanih riječi (dikcija), pa vježbe za čisto intoniranje, svladavanje različitih vrsta artikulacija (legato, staccato) i dinamičkog nijansiranja, mijenjanja boje tona radi zvukovnoga karakteriziranja, tehnika stvaranja početnog tona (zapjev), razvijanje i ujednačivanje zvonkosti glasa u tihom i glasnom pjevanju, razvijanje odn. proširenje zvukovnog opsega glasa, ujednačivanje snage, boje i izražajnosti glasa u čitavu njegovu opsegu, tj. u svim registrima (naziv glasovnih registara uveo je u XIII. st. Hieronimus de Moravia razdijelivši glas na prsni /vox pectoris/, grleni /vox guturalis/ i čeoni /vox capitis/ i još niz tehn. i interpretativnih pojedinosti (okretnost glasa za izvođenje raznih ukrasa, koloratura, melodija dugog daha, falsetiranje, recitativno pjevanje, prilagođavanje tonske izražajnosti glasa stilskim zahtjevima izvođenih skladbi…). U pjevanju je oduvijek bio važan odnos tona i riječi, što se obično svodi na dva temeljna načina – silabički i melizmatički. U prvom je izraženiji govorni, deklamatorni tip pjevanja (npr. u nar. popijevkama u kojima se jedan slog stiha izvodi pretežno na jednom tonu). U drugom prevladava glazb., melodijski element, u kojem su pojedini slogovi ukrašeni s više tonova (melizmi) ili bogatim tonskim figurama (koloratura).