placet (lat.) 1. Pristanak ili odobrenje kojim neka vlast ili drž. autoritet izražava svoju suglasnost s namjeravanim ili predloženim postupkom ili djelovanjem. U rim. pravu, potvrda pretora da je neka činidba dopuštena; u srednjovj. pravu, prav. akt kojim je civilna drž. vlast dopuštala objavljivanje crkv. proglasa. U povijesti je p. bio predmet spora između crkv. i svjetovnih vlasti: pape, cara, kraljeva, gradskih vlasti itd. Suprotno: non placet. 2. Pristanak na neku odluku, zaključak, mjeru; odobrenje, dopuštenje, dozvola.