plebs (lat. puk), u ant. Rimu, isprva naziv za građane, pripadnike susjednih pokorenih plemena koji nisu imali polit. prava. Pripadnici plebsa, odn. plebejci, nisu se imali pravo natjecati za obnašanje dužnosti u pojedinim magistraturama (ius honorum), kao ni pravo zakonitog sklapanja braka (ius connubii). Gospodarski slabi, ugl. su se bavili sitnom zemljoradnjom, obrtom i trgovinom. Nakon uporne borbe, poč. ←III. st. u polit. pravima izjednačeni su s patricijima.