pogrebni običaji, običaji uz smrt, ukop i odavanje časti pokojniku prisutni u svim ljudskim skupinama i u svim pov. razdobljima. U suvr. društvu mrtvi se sahranjuju pokapanjem (inhumacijom), spaljivanjem (incineracijom) u krematoriju, spuštanjem u more kod pomoraca i katkad polaganjem balzamiranog tijela u grobnice i kripte. Mrtvo tijelo u većini se slučajeva izlaže kraće vrijeme na odru u kući umrloga ili u mrtvačnici. U mnogih je pripadnika čovječanstva rašireno vjerovanje u štetan utjecaj i demonsku moć pokojnikove duše, od čega se živi ljudi trebaju zaštititi, pa osobe koje su dirnule mrtvaca prolaze kroz postupke “čišćenja” ili se pokojnikovo tijelo izlaže na otvorenom i podvrgava djelovanju prir. sila, pa se sahranjuje tek nakon godinu dana. Pretpostavka da je duša pokojnika živa dok je i tijelo živo potaknula je postupak balzamiranja (os. razvijen u starom Egiptu). Vjerovanje u zagrobni život očituje se gradnjom “doma” za mrtve (dolmeni, kurgani, mastabe, piramide, katakombe, mauzoleji) i polaganjem grobnih priloga (hrana, piće, nakit, oružje, nekoć životinjske i ljudske žrtve). U čast pokojnika održavaju se podušja (→ karmine) na određene dane poslije smrti, a ustanovljeni su i stalni godišnji spomen-dani za sve umrle (u Kat. crkvi Dan mrtvih, 2. XI., kada se vjeruje da sve duše dolaze na zemlju). U hrv. pučkim pogrebnim običajima bilo je karakteristično da se umirućem stavljala upaljena svijeća u ruke (radi osvjetljivanja puta duši), nakon nastupanja smrti otvaralo se prozore (da duša slobodno izađe), a potom ih zatvaralo, zastiralo se zrcalo, zaustavljao sat, gasila vatra na ognjištu. Pokojnika su oprali i odjenuli susjedi i položili na odar te ga neprekidno čuvali do sprovoda. Pri odnošenju pokojnika iz kuće opet su se otvarali prozori, prolijevala se voda, puštala stoka iz staje (da ne bi mrtvac još koga povukao za sobom), a sam čin pratilo je oplakivanje (katkad i profesionalnih narikača), koje se nastavljalo i tijekom sprovoda te nad otvorenim grobom. Uz nošenje ili prevoženje kolima do groblja zabilježen je i arhaičan način voženja na saonicama s volovskom zapregom u ljetno doba za posebno istaknute pokojnike. Sprovod djevojke ili mladića nerijetko je podsjećao na svadbeni obred (opremom pokojnika kao mladenaca, pratnje zakićene svatovskim kiticama, bijelim cvijećem i sl.). Nakon pogreba obvezno je bilo umivanje ruku (kao konačno odvajanje od mrtvaca). Ukućani su u pokojnikovoj kući priredili zajednički obrok (karmine) za rođake te za osobe koje su nosile umrloga, pripremale raku i sl., a obilježavao ga je neparni broj jela, molitve, napitnice te ostavljanje ostataka hrane i pića na stolu preko noći (za pokojnikovu dušu). Žalost su rođaci isticali odjećom (bijele ili crne boje), izostavljanjem nakita kao i odricanjem od veselja i zabava kroz određeno razdoblje.