pridjev (adjektiv), nesamostalna riječ koja se sintaktički pridodaje (pridijeva) imenici (katkad i kojoj drugoj riječi) radi toga da bi predmetu ili pojmu što ga imenica predstavlja, pridružila neko svojstvo. Tako oni suzuju značenje te imenice (šuma – gusta šuma, stara šuma, Zvonkova šuma…). Pridjev može biti dodan imenici neposredno (To reče Svarožić te omahnu zlatnom kabanicom i zahvati zlatnim skutom Ljutišu, Maruna i Potjeha., Ivana Brlić-Mažuranić; S mrkog tornja bat / Broji pospan sat, / Blaga svjetlost sipi sa visina, A. G. Matoš) ili posredno, da bude dio imenskoga predikata (Put ne bješe opasan i dug, A. G. Matoš; Zemlja bijaše pusta i prazna, (…), SZ, Post 1, 2; / pa nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu/, M. Krleža). Prema značenju pridjevi se dijele na dvije velike skupine: na opisne i odnosne. Opisni p. označuju razna svojstva (kakav: bijel, žut, kiseo, dobar, kriv, brdovit itd.), odnosni govore o svojstvima u odnosu na drugo (hrvatski, dubrovački, narodni, gornji, budući, bivši, drven/drveni, živin, kruškov, kozji, helijski, bratov, sestrin, Ivanov, Ivanin itd.). Druga podjela dijeli pridjeve na opisne (kakav: bijel, žut…), gradivne (zlatan, drven…) i posvojne (bratov, kozji… te hrvatski, narodni…). Posvojni i gradivni te neki opisni (u vezi s prostorom i vremenom) te druge podjele, jesu opisni iz prve podjele. Od gramatičkih osobina pridjevi imaju rod, broj i padež, i oni se slažu s rodom, brojem i padežom odgovarajuće imenice. Po određivanju imenice, pridjevi mogu biti neodređeni i određeni: prvi odgovaraju na pitanje kakav, drugi na pitanje koji. Padežni oblici neodređenih pridjeva ugl. se poklapaju s padežnim oblicima imenica (dobar čovjek – dobra čovjeka – dobru čovjeku…), a oblici određenih pridjeva s oblicima pridjevskih zamjenica (veliki čovjek – velikog(a) čovjeka – velikom(u) čovjeku… : moj, mojeg(a), mojem(u)…, koji, kojeg(a), kojem(u)…). Po podrijetlu, određeni su pridjevi nastali tako da su u praslav. jezično doba na neodređene nadodane odnosne zamjenice *jü, *ja, *je (za m. r.: *jü, *jego, *jemu, *jü.., što je ostavilo traga i u oblicima njega, njemu, za nj i drugdje). Neki padežni oblici imaju glasove naveske: dobrog/dobroga, itd.; navezak mora biti ako je pridjev sâm, bez pripadne imenice (pomoć stradalima). Pridjevi se mogu stupnjevati – komparacija u nas ima tri stupnja: pozitiv (zdrav, dobar), komparativ (zdraviji, bolji) i superlativ (najzdraviji, najbolji). Komparaciju će imati svi pridjevi kojima izričemo neko uspoređivanje (pa tako imamo i hrvatskiji “više hrvatski”, dječiji “više dječji” itd.; najnemogućiji, najbivšiji; usp. gornji–najgornji, no mogući su i oblici gornjiji, najgornjiji) – ovisno o potrebi govornika ili pisatelja, što želi reći. Riječi koje se upotrebljavaju kao imenice a potekle su od pridjeva (Hrvatska, Novi, mlada itd.) mijenjaju se po padežima kao pridjevi. Po padežnim i drugim oblicima, pridjevima pripadaju i neke zamjenice (moj, tvoj, koji, svaki, neki…) i brojne riječi (dvoji, troji…, drugi, treći…) te glagolski pridjevi (nabrojen, viđen, načet, nagao). Funkciju kakvu imaju prilozi, mogu imati i sklopovi riječi (/prodaja/ na malo, na četiri noge – četveronoške).