prilog (adverb), riječ koja se prilaže drugoj, obično punoznačnoj riječi (glagolu, pridjevu i dr.), radi pobližega određenja. Najčešće izriče mjesto i odnos prema njemu (ovdje, ovuda, ovamo, gdje, kuda, kamo, gore, dolje, van, vani, unutra, odakle…), vrijeme (kada, sada, tada, onda, jučer, danas, lani, uskoro, prije, poslije, već…), način (kako, svakako, inače, dobro, malo, nimalo, kao, vrlo, veoma, /govorim/ hrvatski, ne…), uzrok (zašto, zato, hotimice, namjerno…), također stupanj osobine ili jakost radnje (vrlo dobar, malo pišem), neodbrojenu količinu (nešto posjetiteljâ, mnogo kiše) itd. Dodaju se imenici ako ona označava radnju (spavanje danju). Za neke se priloge može reći da imaju i promjenu – komparativ i superlativ (trčao je brže, najbrže), no što se tiče tvorbe, ti se oblici mogu shvatiti kao popriloženje komparativa i superlativa odgovarajućih pridjeva. Posebnom se vrstom priloga mogu smatrati čestice, koje govore o stavu govornika prema onomu o čemu govori (ne; zar; da, jest, dakako, svakako, nikako…, prije kojega desetljeća apsolutno, danas definitivno…; bar, baš, i, jedva…; ma, makar, bilo, starije budi, god…; zaista, doista, istina, možda, sigurno…), s čime bi išle i poštapalice (ovaj, onaj, pa, rekoh, čuj…) itd. Također, posebnom se vrstom priloga smatraju i veznici.