Franjo Rački
Rački, Franjo, hrvatski povjesničar i političar (Fužine, 25. XI. 1828 – Zagreb, 13. II. 1894). Studij teologije završio u Beču (1852), gdje je i doktorirao teologiju (1855). Profesor crkvene povijesti i kanonskoga prava te nadstojnik duhovnoga seminara u Senju; kanonik od 1857. Godine 1857–60. boravio u Rimu, istraživao povijesnu građu iz rimskih i vatikanskih pismohrana. Po povratku u Hrvatsku uključio se u politički život; jedan je od prvaka Narodne stranke, kao saborski zastupnik (biran 1861, 1868. i 1872) u svojim istupima gorljivo je branio hrvatsku samostalnost pozivajući se na hrvatsko državno-povijesno pravo. Glavni suradnik stranačkoga glasila Pozor (poslije Obzor). Jedan od pokretača povijesno-jezičnoga časopisa Književnik, 1864; s J. J. Strossmayerom djelovao na utemeljenju JAZU, čiji je prvi predsjednik 1867–86. Nakon revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe privremeno se povlači iz politike; vraća se 1880. kao jedan od osnivača Neovisne narodne stranke. Zagrebački kanonik od 1877. Utemeljitelj moderne hrvatske historiografije (glavne studije i rasprave objavljivao u časopisu Rad JAZU). Uredio 26 svezaka Akademijina časopisa Starine, u kojima je sustavno objavljivana građa iz hrvatske prošlosti. Objavio zbirku građe Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia (Isprave iz najstarije hrvatske povijesti, 1877) i kritičko izdanje kronike Tome Arhiđakona Historia Salonitana (1894).