racionalizam (prema lat. ratio razum, um), spoznajnoteorijski pravac u filozofiji kojemu je razum izvor spoznaje i osnova njegove logičke vrijednosti. Usmjeren je na spoznaju stvarnog svijeta s karakterom nužnosti i općenitosti mat.-geometrijskih istina. Predstavlja osnovu za utemeljenje novovjekovne znanosti i njezinih metodoloških načela. Ontološki izvor r. nalazi se u filoz. postavci da su bitak i mišljenje jedno (Parmenid). U osnovi leži razumski, logički umni princip (logos). Čovjek je biće kojemu pripada logos (zoon logon echon). R. se oslanja na načelo neograničene čovjekove sposobnosti spoznaje i pojmovne strukture svijeta. Prema r. naši su umski pojmovi prirođeni (ideae innatae), prije i neovisno od iskustva, kao npr. supstancija, uzročnost, istina (koja se razumom uviđa kao jasna i razgovijetna). Subjektivistički r. doseže svoj vrhunac u XVII. i XVIII. st. u filozofiji Descartesa, Spinoze, Leibniza i Wolffa. Protivni spoznajnofiloz. pravci su empirizam i senzualizam (Locke, Hume, Condillac). Kant prevladava r. svojim kriticizmom, a Fichte, Schelling i Hegel zastupaju objektivistički r. i panlogizam. Suprotnost r. je iracionalizam. Pod religioznim r. razumijeva se prosvjetiteljska teologija XVIII. st. s novim smislom Objave s pomoću istine uma. R. je temeljni način samorazumijevanja čovjeka zap. duhovnoga kruga i njegova razumijevanja svijeta, od Sokrata i Platona, kako to sistematski izlaže povijest metafizike.