Raos, Ivan, hrvatski književnik (Medov Dolac, kraj Imotskog, 1. I. 1921 – Split, 7. VII. 1987). Pjesnik, prozaik i dramatičar, jedan od najplodnijih modernih hrvatskih pisaca. Njegov opus karakterizira zavičajnost, autobiografizam i kozmopolitizam. Prvu pjesničku zbirku objavio je s P. Meštrovićem (Utjeha noći, 1942). Pisao i pjesme u prozi i prozne pjesme. Autor niza pripovijedaka (Gaudamada, 1956; 60 pripovijedaka, 1980), novela i romana (Volio sam kiše i konjanike, 1956, trilogija Vječno žalosni smijeh: Vječno nasmijano nebo, 1957; Žalosni Gospin vrt, 1962; Smijeh izgubljenih djevojaka, 1965). Najpoznatije mu je djelo roman Prosjaci & sinovi, 1971, koji daje socijalno-povijesni prikaz Imotske krajine, Dalmatinske zagore i južne Hrvatske. Riječ je o svojevrsnom pikarskom romanu koji prikazuje život prosjaka, torbara i narodnih lukavaca. Stilizirajući usmenu književnost, autor unosi ironijske, humoristične tonove u pripovijedanje. Napisao je i više dramskih tekstova (Dvije kristalne čaše, 1953; Autodafe moga oca, 1957; I plovi bijeli oblak, 1954; Navik on živi ki zgine pošteno, 1971).