recitativ (iz latinskoga) 1. Oblik deklamatorno-pjevajućega govora u slobodnom ritmu primjenjivan osobito u operi i oratoriju. Služi obično za dijaloge ili pričanje kao pokretač radnje. Tipovi: recitativo secco (suhi recitativ) u kojem tonovi i metrika pjevanja slijede govorne akcente, praćeni povremenim akordima na čembalu uz možebitni još koji generalbasovski instrument. 2. Recitativo accompagnato ili stromentato (uveden 1663) u kojem glas prati orkestar i približava se ariji. Obično prethodi ariji ili pjevačkim ansamblima i nositelj je dramskoga zbivanja.