romantizam, W. Turner Bojni brod Téméraire, London, National Gallery
romantizam, J. A. Koch Planina kraj Berna, Dresden, Galerija slika
romantizam, C. D. Friedrich Putnik iznad magle, Hamburg, Kunsthalle
romantizam (francuski: romantisme), umjetnički stil u književnosti, slikarstvu, kiparstvu i glazbi. Temeljne osobine književnosti romantizma mogu se shvatiti kao opreka klasicizmu. Klasicističkom isticanju razuma, mjere i pravila romantizam suprotstavlja osjećajnost, maštu i slobodu stvaranja. Njegovanju tradicije i oponašanju uzora suprotstavlja individualizam i pobunu protiv autoriteta, strogoj podjeli na rodove, vrste i stilove suprotstavlja individualnost i originalnost izraza koja u načelu može kršiti sva pravila, dok moralizmu i visokostiliziranom izrazu suprotstavlja načelo neposredne iskrenosti. Umjesto ideala vječne ljepote, uobličene u antičkoj umjetnosti, romantizam uvodi ideju povijesne mijene i razvoja, a uzore traži u srednjem vijeku i pučkoj književnosti. Načelo individualizma razvija se i u smislu posebnosti svake nacije, odnosno osobitosti nacionalnih tradicija. Djela s osobinama romantizma nisu se u različitim zemljama javljala istodobno, pa se romantizam teško može opisati kao jedinstveno književno razdoblje. Dok u francuskoj književnosti prevladava opreka prema klasicizmu, u drugima je naglašeniji element individualne pobune (Byron). Kod nekih dominira pesimizam takozvane svjetske boli (njemačka književnosti), kod drugih naglasak se stavlja na nacionalne vrijednosti (češka, mađarska, hrvatska književnost). Zahtjev za neposrednom iskrenošću dovodi do naglašenog lirizma koji prožima sve književne vrste. Romantičarska emocionalnost voli pretjerivanja, a likovi su strastveni. Prikazani je svijet “pomaknut” od svakodnevice, a razvija se i sklonost prema neobičnom, čudnovatom i fantastičnom. Okvirno, romantizam je trajao od prvog desetljeća XIX. stoljeća. do oko 1860. S obzirom na postojanje takozvanoga predromantizma, drame F. Schillera (1759–1805) i Goetheov (1749–1832) roman Patnje mladog Werthera smatraju se već reprezentativnim djelima romantizma. Ostali predstavnici romantizma u njemačkoj književnosti: E. T. A. Hoffmann, Novalis i H. Heine. U francuskoj književnosti: F.-R. de Chateaubriand, A. de Lamartine, A. de Vigny i V. Hugo, u engleskoj W. Scott, G. G. Byron, P. B. Shelley, u američkoj E. A. Poe, u talijanskoj A. Manzoni i G. Leopardi, u ruskoj A. S. Puškin i M. J. Ljermontov, u ukrajinskoj T. Ševčenko, u poljskoj A. Mickiewicz, a u hrvatskoj književnosti to su najistaknutiji predstavnici hrvatskoga preporoda.
Romantizam u glazbi prevladavajuće je stilsko razdoblje u europskom glazbenom stvaralaštvu XIX. stoljeća. Određeni korijeni mogu mu se nazreti u baroku, djelomično su uočljivo izraženi u bečkom klasicizmu, a javlja se oko 1820. Uobičajena je podjela na rano, srednje/visoko, kasno i postromantično razdoblje. Vremenske granice teško mu je sasvim točno odrediti zbog suprotnosti u težnji za vještinom konstruiranja s jedne, a izražajnosti s druge strane. Obilježava ga niz društvenih, idejnih, stvaralačko-tehničkih, sadržajnih i estetskih značajki. S društvenoga je gledišta uvjetovan onovremenim raslojavanjem društva koje je dovelo do demokratizacije glazbe izražene dostupnošću (javni koncerti, operne izvedbe) srednjem društvenom sloju. Od stvaralačko-tehničkih novosti od posebnog je značenja bilo napuštanje kolektivnoga stila epohe i individualizacija glazbenog izraza što je, unatoč stanovitim zajedničkim estetsko-idejnim težnjama, dovelo do gotovo nepregledne raznolikosti individualnih stilova. To je pak rezultiralo stvaranjem novih struktura i konstrukcija, koje po značaju ne mogu biti teorijski uopćene i klasificirane. Postojećim kompozicijskim sredstvima i klasicističkim oblicima izmijenjen je sadržaj i izražaj radi osposobljavanja za izražavanje ljudskih čuvstava odnosno subjektivnoga doživlja(van)ja. Zbog toga skladatelj romantik bježi od svoje svakidašnjice, odlazi u svijet mašte, privlači ga egzotika, čezne za dalekim zemljama, sklon je misticizmu, daje prednost intimnom lirizmu nad dramatikom društvenoga podrijetla, individualnim nad društvenim osjećajima. U oblikovnom pogledu to se posebno očitovalo sklonošću prema malim formama, lirskim instrumentalnim minijaturama (klavirski preludiji, fantazije, pjesme bez riječi, impromptui, nokturna, glazbeni trenuci moment musical) kojima se može izraziti časovita intimna raspoloženja, tonski opisati određene osjećaje izazvane nekim susretom, prirodnom pojavom, dakle izraziti tonovima izvanglazbene sadržaje, stvarajući takozvanu programsku glazbu, koju se ne može u potpunosti shvatiti i doživjeti bez poznavanja izvanglazbenih poticaja njezina nastanka. Za takvu stvaralačku orijentaciju osobito je bila pogodna lirska poezija, pa su popijevke na odgovarajuće stihove ušle u središte stvaralačkih stremljenja mnogih skladatelja kao vokalna istoznačnica s instrumentalnim minijaturama. Glazbeni se romantizam izražavao i kroz komorne i takozvane velike forme naslijeđene od klasike, pristupajući im na nov način. Modificiran je sonatni ciklus, veće značenje dobivaju rapsodijski i fantazijski oblici te folklorni elementi, stvorena je nova orkestralna vrsta – simfonijska pjesma/poema, a želja za što snažnijom izražajnošću očitovala se navlastito u melodici. Osobito je obogaćena harmonija, harmonijski je jezik izgrađen raskošnije, napetije i ekspresivnije. Znatno poraslo značenje tonskoga kolorizma obogatilo je izražajnu paletu orkestarskoga zvuka, agogika i dinamično nijansiranje postali su važni elementi interpretiranja, a osobito je usavršena izvođačka tehnika – virtuozi na klaviru ili violini u središtu su pozornosti uživajući izniman ugled i divljenje. Najistaknutiji predstavnici glazbenoga romantizma bili su C. M. Weber, H. A. Marschner, F. Schubert, H. Berlioz, R. Schumann, F. Chopin, F. Mendelssohn, F. Liszt, R. Wagner, A. Bruckner, J. Brahms, P. I. Čajkovski, A. Dvořák.
Romantizam u slikarstvu unosi naglašeniji pokret, smionije kontraste svjetla i sjene; najčešće se obrađuju povijesne teme i krajolici te orijentalni i egzotični motivi. Najistaknutiji slikari u Francuskoj jesu E. Delacroix i Th. Géricault, u Njemačkoj C. D. Friedrich i F. Overbeck, u Engleskoj J. Constable, W. Turner i D. G. Rossetti.