Friedrich Schiller
Schiller, Friedrich, njemački književnik, povjesničar i teoretičar umjetnosti (Marbach am Neckar, 10. XI. 1759 – Weimar, 9. V. 1805). U mladosti najprije pripreman za pastora, prešao na Vojnu akademiju u Stuttgartu. Ujedno studirao pravo i medicinu te služio i kao vojni liječnik, što je i na osobnom planu poticalo dramatsku napetost njegovih središnjih tema: sukob slobode i stege, stvaralaštva i sputanosti, pobune i ropstva. Djelujući u Leipzigu, Dresdenu i drugim gradovima, u Jeni i kao profesor povijesti, sudjelovao u živim razmatranjima još svježih ideja Kanta, Herdera, Rousseaua, te napose Goethea, s kojim u Weimaru, za posljednjih desetak godina života, ostvaruje i osobno prijateljstvo. Već izvedbom svojega prvog dramskog djela Razbojnici (1782) postiže velik uspjeh. I druga dramska djela (Don Carlos, Wilhelm Tell) prožeta su apoteozom slobode. Filozofska razmišljanja u duhu romantičnog idealizma u shvaćanju jedinstva ljepote, dobrote i istine, najviše izražava u pjesništvu (pjesme: Ideal i život, Moć pjesme; poema: Pjesma o zvonu; balade: Polikratov prsten, Borba sa zmajem i dr.). Teorijska i povijesna djela (Povijest osamostaljenja Nizozemske, Povijest Tridesetogodišnjeg rata i dr.) potkrjepljuju njegovo shvaćanje povijesnoga napretka čovjeka, čemu je osnova borba za ideje slobode i pravičnosti. Tako Schiller povezuje i Kantov racionalizam umske spoznaje s novim djelatnim shvaćanjem čovjekova odnosa prema prirodi i društvu, u čemu se ostvaruje i čovjekova istinska narav, njegova sloboda i njegov povijesni smisao. Slavljen još za života, zatim i kao jedan od najistaknutijih predstavnika njemačkoga romantizma, Schiller je ostvario kulturnopovijesnu sintezu književnosti, umjetnosti i filozofije te snažno utjecao na kasnija njemačka i europska duhovna stremljenja.