islandska književnost. “Edde”, skaldski sastavci i sage predstavljaju najznačajnija ostvarenja starije islandske književnosti. “Edde” su nastale između IX. i XIII. st. na cijelom području Sjevera. Sačinjavaju je pjesme sačuvane u “Codexu Regiusu”, a to su ugl. anonimna ostvarenja posvećena bogovima i herojima. Najstariji su Atlakviða i Völundarkviða, a najpoznatije su pjesma o postanku i propasti svijeta “Voluspá”, burleskni sastavak “Lokasenna”, pjesma o Toru Hýmiskviðu i gnomička pjesma Riječi Velikoga (Hávamál). Djela pojedinih pjesnika (skalda) nazivaju se skaldskim sastavcima. Najčešće su pisana u pohvalu ili u spomen, a odlikuje ih razvijeniji izraz, ritam (dróttkvaett) i metaforika (kenningar). Najstariji poznati skald je Norvežanin Bragi Boddason, koji djeluje oko prve pol. IX. st., a istaknuti norv. skaldovi su i Torbjärn Hornklove, Tjodolv från Hvine i Eyvindr Finnsson Skáldaspillir. Na kraju X. i na poč. XI. st. Island zadobiva primat u skaldskom umijeću, a među najbolje predstavnike ubrajaju se Egill Skallagrímsson, Kormákr Ögmundarson i Hallfreðr Óttarsson, a posebno mjesto zauzima i pjesnik Sigvat Thordarson. Uskoro se u skaldskoj poeziji javlja pojačano zanimanje za pov. teme, a prihvaćanjem kršćanstva (o. 1000 g.) pojavljuju se i religiozni sadržaji. Tek oko sred. XIV. st. pjesnik Eysteinn Ásgrimsson, autor spjeva “Ljiljan”, unosi novine u islandsko pjesništvo. Posebno mjesto zauzimaju sage, duži prozni sastavci knjiž. ili pov. naravi. Sage se po sadržaju dijele na one o norv. kraljevima, o islandskim rodovima i o drevnom dobu. Sage o kraljevima donose obilje pov. građe. Poznati su autori Are Frode i Samund Frode, a vrhunac pov. sage predstavlja djelo “Krug zemaljski” Snorri Sturlussona. Važnija su ostvarenja i “Landnamabók” i “Sturlungasagan”. Sadržajno i stilski najbogatije su sage o islandskim rodovima, među kojima se izdvajaju “Saga o Njalu”, “Saga o Egilu” i “Saga o Grettiru” te sage “Hallfreða”, “Kormáka” i “Gisla Surssonar”. Sage o drevnom dobu ugl. su mitološkog značenja, a najpoznatije su “Saga o Völsungima”, “Hervararsagan” i “Saga o Fritjofu”. U XIII. st. završava razdoblje starije islandske književnosti. Novije razdoblje započinje prijevodom ”Novog zavjeta” Oddura Gottskálkssona 1540. Između XVI. i XIX. st. prevladavaju ugl. duhovni i pov. sadržaji, a ističu se Hallgrímur Pétursson, Arngrímur Jónsson, Árni Magnússon. Preporod islandske književnosti nastupa s prosvjetiteljstvom, djelovanjem Eggerta Ólafssona te, poslije, na poč. XIX. st. s romantičarima Bjarnijem Thorarensenom i Jonasom Hallgrímssonom. Oko sred. XIX. st. Jon Thoroddsen piše prvi islandski roman, a on i Benedikt Gröndal postavljaju temelje “klasičnom” islandskom romanu naslanjajući se na sage. Potkraj stoljeća pod utjecajem eur. proznih gibanja prevladava realizam s G. Pálssonom, E. Kvaranom i Jónom Traustijem na čelu. Središnja je ličnost na prijelazu iz XIX. u XX. st. pjesnik Einar Bendiktsson, koji će obnoviti islandsku poeziju i snažno utjecati na mlađe autore. U prvoj pol. XX. st. izdvajaju se drame Jóhanna Sigurjónssona i Gudmundura Kambana, eseji Thorbergura Thórðarsona i romani Guðmundura Magnússona. Nakon njih afimiraju se i izvan zemlje pisci kao Halldor K. Laxness, dobitnik Nobelove nagrade 1955, Gunnar Gunnarsson, J. Sveinsson i T. Guðmundsson. Noviji naraštaj islandskih autora predvode Agnar Thórdarson, Elias Mar, Davið Stefánsson, Steinn Steinarr, Jón úr Vör, Johannes úr Kotlum, Gudmundur Bovarsson i Hannes Sigfússon, a u posljednje vrijeme izdvajaju se Hannes Petursson i Guðbergur Bergsson.