svjetlost

svjetlost, oblik elektromagn. zračenja vidljiv ljudskom oku. Vidljiva svjetlost ima valne duljine od o. 400 nm (ljubičasta s.) do o. 770 nm (crvena s.). Infracrveno i ultraljubičasto zračenje ljudsko oko ne zapaža. U starini se vjerovalo da se s. kreće beskonačnom brzinom. Konačnu brzinu svjetlosti prvi je odredio dan. astronom Ole Römer 1676. Kao i sve drugo elektromagn. zračenje, tako je i brzina svjetlosti o. 300 000 km/s. Newton je 1666. prvi otkrio da je Sunčeva s. (bijela s.) sastavljena od mješavine svjetlosti različitih boja. Razlažući tu svjetlost s pomoću prizme, dobije se spektar duginih boja. Newton je mislio da se s. sastoji od roja čestica ili korpuskula (korpuskularna teorija svjetlosti). Kada je Th. Young 1801. otkrio pojavu interferencije s., pokazalo se da je tumačenje te pojave moguće samo uz pretpostavku da je s. valne prirode (undulatorna teorija svjetlosti). Tu teoriju potvrđuje tumačenje i drugih svjetlosnih fenomena kao što su difrakcija i polarizacija. Valna teorija svjetlosti u potpunosti je prihvaćena kada je J. C. Maxwell pokazao da je s. samo dio elektromagn. valnoga spektra. Mislilo se da je za širenje svjetlosti potrebno sredstvo s posebnim svojstvima nazvano eter. Michelson-Morleyev pokus pokazao je da za s. ne vrijedi klasični Galileijev princip zbrajanja brzina. Da bi se na zadovoljavajući način protumačio taj pokus, postavljene su neke pretpostavke koje su dovele do Einsteinove teorije relativnosti. Objašnjenjem tzv. fotoelektričnog efekta, Einstein je, upotrijebivši Planckovu ideju kvanta, ustvrdio da se s. sastoji od čestica (fotona) čime je zaoštren sukob između valne i korpuskularne teorije svjetlosti koji je razriješen razvojem kvantne teorije i valne mehanike. S. u nekim eksperimentima pokazuje valna, a u drugima čestična svojstva (dualna priroda svjetlosti). Pokazalo se i da je dualna priroda karakteristična ne samo za s., nego i za čestice. Tako npr. elektroni, kao tipične čestice, pokazuju valna svojstva.
Pogledaj natuknicu u drugim edicijama: