sinteza (grč.) 1. Općenito, postupak spajanja više dijelova u cjelinu. S. nije puki zbroj svojih elemenata, nego ima novo i šire smisaono značenje, jer se sastavni dijelovi prožimaju i utječu jedni na druge. 2. U ant. i srednjovj. filozofiji, s. se označava kao “logos” i “božanski duh”. Kant govori o “sintezi transcendentalne apercepcije” kao najvišoj mogućnosti i uvjetu čovjekove spoznajne svijesti. Kod Hegela je s. “dijalektička” metoda apsolutnog duha, kojom se ukida suprotnost između teze i antiteze, uzdižući je na viši stupanj u procesu samospoznaje apsolutnog duha. Suprotno: analiza. 3. Kem. proces stvaranja spojeva iz elemenata ili drugih jednostavnijih spojeva. Npr. voda se može sintetizirati iz kisika i vodika. Umjetno spajanje u kem. laboratorijima ili industr. pogonima. Postupci značajni za pripravu org. kemikalija (lijekova, boja, polimera). Tako je Nijemac F. Wöhler 1828. sintezom uspio dobiti jedan org. spoj za koji se držalo da može nastati samo u živom organizmu. Totalna s. je višestupnjevit sintetski postupak u kojem se pripravljaju velike i složene molekule (često analozi prir. supstancija) iz vrlo jednostavnih kem. spojeva (ugljični dioksid, glukoza, itd.).