 |
|
| Službeni naziv: | Arapska Republika Sirija, Al-Jumhūrīya al-’Arabīya as-Surīya |
| Površina: | 185 180 km2 |
| Stanovništvo | (procjena. 2007): 19 514 400 (105 stanovnika/km2); 50% gradsko |
| Glavni grad | Damask, 1 592 200 stanovnika (procjena. 2007) |
| Upravna podjela | 14 namjesništava |
| Službeni jezik | arapski |
| Valuta | sirijska funta (SYP) ili lira = 100 pijastera |
Sirija, država u jugozap. Aziji s izlazom na Sredozemno more, graniči s Turskom na S, Irakom na I i JI, Jordanom na J, Izraelom i Libanonom na JZ; ima 193 km morske obale.
Prirodna obilježja
Damask, središte grada
Alep
S. se proteže od ist. obala Sredozemnoga mora, preko planinskog dijela, velike Sirijske pustinje, sve do gornjega toka Tigrisa na krajnjem SI zemlje. Obala je ugl. niska; priobalni pojas uzak i odijeljen od unutrašnjosti planinskim lancem Jabal an-Nusayrīyah (1562 m). Južnije se uz granicu s Libanonom proteže planinski lanac Antilibanon (najviši vrh Sirije Jabal ash-Shaykh ili Mt. Hermon, 2814 m); na krajnjem J gorje Jabal ad-Durūz. Dalje prema I gorja se spuštaju u plitke zavale s unutar. otjecanjem (Damaščanska, Homska i Alepska). Ostali dio S. općenito prekriva Sirijska pustinja, valovita zaravan (300–500 m) građena od mezozojskih vapnenaca i lapora u kojoj prevladavaju kamenite pustinje. Većina otjecanja događa se pod zemljom zahvaljujući površinskoj građi u kojoj prevladavaju pješčenjaci i vapnenci. Okosnicu riječne mreže čini sr. dio toka Eufrata (al-Furāt, 2700 km; jedina plovna rijeka S.) s pritocima (Habur). Na Eufratu je 1968–73. izgrađena 4,5 km duga i 60 m visoka brana i hidroelektrana čime je stvoreno 80 km dugo Asadovo (natapanje). U zap. dijelu najvažnija je tekućica Orontes (izvire u Libanonu, utječe u Sredozemno more u Turskoj). Nekoliko većih slanih jezera (najveće Sabkhat al-Jabbūl j od Alepa) i manjih slatkovodnih. Vodni resursi, os. zalihe podzemne vode, u velikoj su mjeri ugroženi prekomjernim iskorištavanjem za poljoprivredu (os. u sred. i ist. dijelu zemlje). Plodna tla nalaze se u riječnim dolinama te na vulkanskim stijenama na SZ (regija al-Jazīrah), drugdje prevladavaju siromašna, stjenovita tla. Uz obalu klima je sredozemna, u unutrašnjosti suptrop. pustinjska. S. je prema prosjeku oborina među deset najsušnijih zemalja svijeta (143 mm/g.); zap. strana gorja prima do 1000 mm, istočna o. 400 mm, a unutrašnjost o. 100 mm. Sr. mjesečne temp. u siječnju ugl. su ispod 10 °C, a srpanjske iznad 25 °C, uz regionalne razlike (velike dnevne amplitude temp. u pustinjskim krajevima). Uz morsku obalu i po susjednim gorjima, uz mediteransku vegetaciju koja je u većoj mjeri degradirana u makiju i garig, na višim visinama ima nešto šuma hrasta i cedra. Istočnije prevladava stepa, prema J i I polupustinja i pustinja. Šume prekrivaju samo 3% površine, stepa i pustinja više od 65% ukupne površine S.
Stanovništvo
Alep, džamija Al Rahman
Većinsko stanovništvo S. čine Arapi (90%), slijede Kurdi (6%, na SI), Armenci (2%, najviše u Alepu), Čerkezi (na JZ), Turkmeni, Asirci (u gradovima) i ostali (2%). U S. živi i više od 350 000 palestinskih izbjeglica (trećina u izbjegličkim logorima). Služb. jezik je arapski, još se govore kurdski, armenski, aramejski, francuski, engleski. S. je neravnomjerno naseljena; Z je gusto naseljen, dok je pustinjski sred. i ist. dio rijetko naseljen (izuzetak su doline Eufrata i Habura); manji broj nomadskih beduina u pustinjama. Više od pol. st. živi u gradovima koji ugl. imaju dugu tradiciju (fenički, aramejski, asirski, rim., islam. utjecaji); veći gradovi (procj. 2007.): Alep (1 649 700 st., metropolitansko područje 2 759 400), Damask (1 592 200, metropolitansko područje 2 619 600), Homs (822 500), Hama (495 400), Latakia (353 800), Dayr az Zawr (262 800). Stanovništvo S. povećava se po visokoj stopi (stopa prir. prirasta iznosi 22,5‰). Posljedica je to visoke stope nataliteta (27,2‰) te znatno smanjene stope mortaliteta (4,7‰) posljednih desetljeća. Tradic. visoke stope nataliteta počinju se smanjivati u posljednjih 20-ak godina. Sirijsko društvo je mlado, udio mlađih od 15 g. je 36,5%, dok je starijih od 65 samo 3,3%. Značajan je priljev palestinskih i povremeno libanonskih izbjeglica zbog sukoba u susjedstvu. Nakon 1967. i izr. okupacije Golanske visoravni, većina stanovnika odselila je u druga područja S. Očekivano trajanje života iznosi o. 71 g. Po vjeroispovijesti prevladavaju muslimani (suniti 74%, šijiti 16%; od toga alaviti 12%, druzi 2%, ismailiti 1%), kršćana ima o. 9% (pravoslavci, grkokatolici, armenski katolici i pravoslavci, sirijski katolici, maroniti, protestanti, nestorijanci, latini i kaldejci). Pismeno je o. 80% st. starijih od 15 g.
Gospodarstvo
kotač za natapanje u Hamahu
S. je ekon. sr. razvijena zemlja s polaganom stopom realnoga gosp. rasta. Gl. gosp. grane koje čine o. 50% BNP-a (poljoprivreda i naftna ind.) ugl. su pod kontrolom države, dok su ostale u manjoj mjeri otvorene slobodnom tržištu. Zakonom o stranim ulaganjima 1991. S. je ponudila povoljne uvjete stranim ulagačima, os. u industriji. Poljoprivreda zapošljava o. 1/3 st. i donosi oko 1/4 BNP-a. S. ima o. 800 000 ha trajnih nasada, od čega su najznačajnije površine pod pamukom (o. 200 000 ha; 2004. prema proizvodnji 11. u svijetu s 280 800 t). Po proizvodnji pamuka po stanovniku 5. je u svijetu s o. 7 bala (o. 1500 kg/st./g.). Prema površini gl. su kulture krušarice (pšenica, ječam), pamuk, leća, šećerna repa, duhan, suncokret, kikiriki, sezam, voće, mediteranske kulture i duhan. Gl. su poljoprivr. područja uz morsku obalu (grožđe, masline), u dolini Orontesa (pamuk, povrće i voće), u o. 150 km širokom pojasu sred. Sirije (pšenica i ječam) te u dolinama Eufrata i Habura (pamuk, pšenica). U sušnijim dijelovima najvažnije je stočarstvo (ovčarstvo, kozarstvo, devarstvo, peradarstvo); travnjaci i pašnjaci prekrivaju o. 43% površine S. Nafta i zemni plin gl. su mineralni resursi. Komerc. količine nafte otkrivene su na SI zemlje 1956, no tek je nakon 1974. nafta postala gl. sirijski izvozni proizvod. Zalihe nafte u dobroj su mjeri iscrpljene. Gl. naftna polja nalaze se na I i SI (Suwaydīyah, Qaratshūi, Rumayīan, Tayyem); 2006. proizvedeno je 20,8 mil. t nafte (0,5% svj. proizvodnje). Zemni plin otkriven je 1940, a značajnije se proizvodi od 1988. (polje Omar kraj Dayr az Zawr); 2006. proizvedeno je 5,5 mlrd. m3 (0,2% svj. proizvodnje). Važno je i dobivanje fosfata, građev. kamena i željezne rude. Gl. industr. grane: tekst., petrokem., prehr., duhanska, kovinska i ind. građev. materijala. Većina ind. smještena je u Damasku, Homsu i Alepu. S. bilježi stalan turist. rast (o. 2 mil. turista godišnje) koji je usporen nestabilnim polit. prilikama u susjedstvu. Od 1960-ih S. je dobivala znatnu financ. pomoć arap. država (proizvođača nafte), a za sudjelovanje u protuiračkoj koaliciji u Zaljevskom ratu dobila je i znatnu pomoć zap. zemalja i Kuvajta. Vanjskotrgovinska bilanca posljednjih je godina pozitivna; gl. partneri su Irak, Italija, Saudijska Arabija, Njemačka, Libanon, Egipat, Kina i Francuska.
BNP (2006): 24,26 mlrd. USD
Udio BNP-a po sektorima (2005):
poljoprivreda 23%, industrija 27%, usluge 50%
Udio zaposlenih po sektorima (2002):
poljoprivreda 30%, industrija 27%, usluge 43%
Nezaposlenih (2005): 12,5%
Inflacija (2006): 8%
Realan rast gospodarstva (za 2006): 2,9%
Uvoz (procj. 2006): 6,63 mlrd. USD
Izvoz (procj. 2006): 6,92 mlrd. USD
BNP (2006): 24,26 mlrd. USD
Udio BNP-a po sektorima (2005):
poljoprivreda 23%, industrija 27%, usluge 50%
Udio zaposlenih po sektorima (2002):
poljoprivreda 30%, industrija 27%, usluge 43%
Nezaposlenih (2005): 12,5%
Inflacija (2006): 8%
Realan rast gospodarstva (za 2006): 2,9%
Uvoz (procj. 2006): 6,63 mlrd. USD
Izvoz (procj. 2006): 6,92 mlrd. USD
Povijest
Alep, citadela
Damask, gradska vrata
vojnička utvrda Qasr al-Hayr ash-Sharqi
Tragovi ljudskog naseljivanja potječu iz paleolitika; prvi pov. spomen područja S. datira iz sumerskih zapisa (o. ←3500). Oko sred. ←II. tisućljeća S. je pod vlašću Egipta, u ←XIV. st. njezin sjev. dio priznaje vlast Hetita. U ←XIII. st. Aramejci vladaju dijelom sr. i sjev. Sirije (u ←XI. st. njihovo je sjedište Damask). U ←IX. i ←VIII. st. prodiru Asirci, koji ←732. osvajaju Damask. Potkraj ←VII. st. Sirijom vladaju Babilonci, u ←VI. st. Perzijanci, a potom Aleksandar III. Veliki. Od ←III. do ←I. st. dio je države Seleukida, od ←62. rim. provincija, a od IV. st. dio Ist. Rim. Carstva. U prvoj pol. VII. st. zauzimaju je Arapi. Za Omejida Damask je prijestolnica prostranog arap. carstva od Španjolske do Turkestana. U X. st. pod vlašću Fatimida, u XI. st. Seldžuka. U istom stoljeću sirijsko priobalje i dio unutrašnjosti zauzeli su križari (kneževina Antiohija). Sred. XIII. st. S. je izložena mongolskim provalama. Potkraj stoljeća mamelučki sultani Egipta protjerali su križare te vladali Sirijom do njezina pada pod osman. vlast 1516, kada je sultan Selim I. porazio Mameluke u bitki kraj Marj Dabiqa. Tijekom osman. uprave S. je podijeljena u tri pokrajine (Damask, Alep i Sidon), a dijelovi S. uključeni su u libanonsku pokrajinu Tripoli. Pokrajinama je ostavljena šira unutar. samouprava, a kršć. i žid. zajednice nisu bile izložene progonima. Tijekom kasnog XVIII. i poč. XIX. st. osman. vlast u zemlji još više slabi. Od 1831. do 1840. pod vlašću egip. potkralja Mehmeda Alija, 1840. ponovno se uspostavlja sred. vlast (uz brit. i austr. voj. potporu). Od 1840-ih jača eur. gosp. i polit. utjecaj. Istodobno jačaju napetosti između vjerskih zajednica druza i maronita. God. 1860. Francuska je, nakon pokolja kršćana u Damasku, privremeno zauzela zemlju, ali je svoje postrojbe morala povući pod pritiskom velikih sila. God. 1862. od S. se odcijepio Libanon. Tijekom I. svj. rata poprište je sukoba između tur.-njem. i brit. snaga. Radi oslobađanja od tur. vlasti, Sirijci ratuju kao saveznici Britanaca. Zajedno s Libanonom, Sirija je 1920. proglašena francuskim mandatnim područjem. Veliki protufrancuski ustanak 1925–27. ugušen je. Godine 1941. Siriju su zaposjele snage Slobodne Francuske i Velike Britanije te proglasile njezinu neovisnost. Održani su opći izbori 1943. i pristaše Nacionalne stranke, pod vodstvom Šukrija al-Kuvatlija, osnovali su vladu, a Kuvatli je proglašen predsjednikom republike. Sirijsko-francuski oružani sukobi nastavljaju se do 1946, kada se francuske postrojbe povlače iz zemlje. Godine 1949. Kuvatli je svrgnut. Idućih godina zemljom vladaju vojni režimi. Godine 1958. Sirija se s Egiptom udružuje u Ujedinjenu Arapsku Republiku, iz koje istupa 1961. Od 1963. vladu sastavlja najjača politička stranka Baas (socijalisti). Od 1970. na vlasti je njezin čelnik general → Hafez al-Asad (predsjednik Sirije 1970–2000). U arapsko-izraelskim ratovima (1967, 1973) Sirija gubi područje Golanske visoravni; 1976. vojno se uključuje u građanski rat u Libanonu. Godine 1982. vladine postrojbe skršile su pobunu protuvladina Muslimanskog bratstva u Hami (više tisuća žrtava). Tijekom Zaljevskoga rata (1991) Sirija sudjeluje u međunarodnom kontingentu protiv Iraka. Nakon smrti H. al-Asada u lipnju 2000. čelništvo stranke i položaj predsjednika republike preuzima njegov sin Bašar al-Asad. Godine 2005. sirijska vojska povlači se iz Libanona. Masovni proturežimski prosvjedi započeli su u ožujku 2011. i prerasli su u oružane sukobe u cijeloj zemlji u kojima je poginulo više desetaka tisuća ljudi. Godinu dana poslije oporba se ujedinila u Sirijsko nacionalno vijeće koje se proglasilo legitimnim predstavnikom sirijskoga naroda i koje je formiralo svoju vladu.