staroslavenski ili starocrkvenoslavenski jezik, naziv za najstariji pisani slav. jezik. U osnovi je toga jezika jedan južnomakedonski govor iz okolice Soluna (ili, po nekima, neki prijelazni mak.-bug. govori), s kraja X. i poč. XI. st. Stariji tekstovi nisu sačuvani. Prvi su zapisi bili prijevodi Biblije i crkv. tekstova. Prvo je slav. pismo bila glagoljica, koju je vjerojatno 863. načinio Konstantin (poslije sv. Ćiril). Glagoljici je u osnovi možda grč. kurzivno pismo, što ne se uočava na prvi pogled, ili, po nekim mišljenjima, “geometrijsko” sklapanje nekoliko osnovnih elemenata (krug, križ, trokut itd.). Nešto je mlađe slav. pismo ćirilica, nastala potkraj IX. ili poč. X. st.; njoj je osnovica grč. uncijala. Sačuvani staroslav. tekstovi nastali su u X–XI. st. Glagoljicom su pisani rukopisi Kijevski listići, Zografsko, Marijino i Assemanijevo evanđelje, Sinajski psaltir, Sinajski euhologij, Kločev glagoljaš i dr. Ćirilični su rukopisi Savina knjiga, Suprasaljski zbornik, Hilandarski odlomci i dr. Važniji sačuvani natpisi jesu Samuilov natpis (993), Bitoljski natpis (1015–16), Mostičev, Temnički, Dobrudžanski i dr. Od XII. st. nadalje pojavljuju se redakcije staroslav. jezika (češko-moravska, panonsko-slov., bug.-mak., ruska, hrvatska, srpska) – jezik se prilagođava jeziku naroda u kojem se upotrebljava, s obzirom na to da je bliskost staroslavenskoga i dotičnoga jezika s vremenom još smanjena. U nekih je naroda takav promijenjeni, mlađi oblik starocrkvenoslavenskoga funkcionirao dulje vrijeme (Rusi, Srbi, Bugari i dr., i do XVIII. st.). Zbog velike kult. uloge staroslav. jezika u nekih naroda (npr. u bogoslužju), preuzete su i mnoge riječi iz njega (npr. glagol).