tokata ili toccata (tal.) 1. Jednostavačna skladba za glazbala s tipkama (orgulje, čembalo, klavir). Naziv je prvi put naveden u zbirci Intabolatura de leuto de diversi autori tiskanoj 1536. Improvizacijskog značaja, srodna preludiju i fantaziji, osnovne su joj značajke motoričnost i brz tempo, oblikovanje od figura tonova kratka trajanja, često doslovno ponavljanima, variranima ili sekvenciranima. U početnom je razdoblju težište bilo na prikazivanju sviračeve vještine u prebiranju tipaka i tehn. mogućnosti glazbala. U baroku mogla je biti samostalna skladba, uvod u fugu ili završni stavak suite i sonate, u XIX. st. naglašeno je virtuozna motorička skladba, a česta je i u djelima neoklasičara. Najpoznatiji autori u baroku: G. Frescobaldi, A. i D. Scarlatti, J. P. Sweelinck, D. Buxtehude, J. Pachelbel i J. S. Bach, u kasnom romantizmu C. Debussy, M. Ravel i I. J. Paderewski, a u neoklasicizmu F. Busni, A. Casella i S. Prokofjev. 2. Oko 1600. naziv svečanih instrum. stavaka izvođenih na ranobaroknim puhačkim glazbalima uz timpane (uvod u Monteverdijevu operu Orfeo). U XVII. st. u Francuskoj, i katkad u Engleskoj, takve su skladbe nazivane touche.