Novosadski dogovor, dogovor književnikâ i filologâ s područja Srbije, Hrvatske, BiH i Crne Gore, iz 1954. Kao reakciju na vijest objavljenu u časopisu Jezik da Hrv. filološko društvo priprema novi hrv. pravopis (koji bi se upotrebljavao poslije Boranićeva), srp. su jezikoslovci 1953. pokrenuli sastavljanje novog pravopisa (tzv. novosadski), koji je imao zamijeniti pravopis Dragutina Boranića u Hrvatskoj i pravopis Aleksandra Belića u Srbiji. Objavljen je 1960. (pravopis dviju matica, Matice srpske i Matice hrvatske). Promjene u odnosu na dotadašnji Boranićev pravopis obuhvaćale su i novu zajedničku pravopisnu terminologiju (nekoliko desetaka naziva, npr. umjesto dotadašnjega hrv. točka uvedena je riječ tačka, a ta se bez potrebe počela širiti i u druga područja). Taj je pravopis u Hrvatskoj živio do druge pol. 1960-ih, kada su ga se odrekle hrv. institucije i hrv. javnost, pa je taj, politički nametnut dogovor, odumro. God. 1971. objavljen je Hrvatski pravopis S. Babića, B. Finke i M. Moguša (tzv. londonac), no politika je zabranila da se ta knjiga upotrebljava, pa u Hrvatskoj sve do 1985. nije bilo takve knjige (tada je objavljen pravopisni priručnik V. Anića i J. Silića). N. d. također je za cilj postavio i objavljivanje zajedničkoga rječnika knjiž. jezika. Hrv. izdanje imalo je samo prve dvije knjige (A–K, zato se naziva adok), jer su zbog neravnopravna položaja hrv. jezika u tom rječniku hrv. jezikoslovci prekinuli suradnju na izradi rječnika.