svjetionik, Veli rat na Dugom otoku
svjetionik, građevina s uređajem koji daje svjetlosne signale za orijentaciju brodova u plovidbi. U tu su svrhu isprva služile visoke kule i sl. zdanja; najpoznatija je 70 m visoka i blistava (mramorna) kula izgrađena o. ←300. na otoku Farosu ispred Aleksandrije koja se ubrajala u sedam svj. čuda (odatle i naziv far). Čini se da nije davala svjetlosne signale jer se u antici izbjegavala noćna plovidba. Svjetleće kule s upaljenim krijesom učestalije se javljaju tek poč. nove ere, tako i na Jadranu za grč. kolonizacije, o čemu svjedoči i grč. naziv Starigrada i otoka Hvara (Pharos). U sr. vijeku noću su se palile lomače na vidljivijim mjestima uz opasne rtove i hridi. Kao visoka (60 m) svjetleća palača, bogato urešena stupovima i kolonadama te prozorima i dimnjakom iz kojih je probijala svjetlost i dim zapaljene vatre, izgrađen je 1611. svjetionik na otočiću Cordoanu ispred ušća Garonne. Od ranih velikih svjetionika znamenit je i onaj na grebenu Eddystone ispred Plymoutha, prvi put sagrađen 1698. i više puta obnavljan nakon razornih stihija; današnji je oblik kule (40,5 m) iz 1882. U to vrijeme brodovi koji plove uz svjetionike plaćaju pristojbe. Na hrv. obali prvi moderni svjetionici izgrađeni su na otoku Škardi 1810. i u Velom Lošinju 1812. Od XIX. st. unapređuju se optički aparati koji pojačavaju svjetlost goriva – ulja, petroleja, rasvjetnog plina, acetilena i dr., sve do pojave el. lučnica 1892. Otada se veliki oceanski svjetionici gorostasi grade kao postrojenja s vlastitim elektranama i stalnom stručnom posadom, a rabe se el. žarulje i do 4000 W, koje daju intenzitet i do 8 mil. svijeća. Razvitkom tehnike, os. optike, poslije se upotrebljavaju žarulje ispunjene stlačenim plinom (ksenon) koje, uz veliku trajnost, daju svjetlost do 2 mil. svijeća, a nisu veće od obične žarulje. Time i potreba za znatnom ljudskom posadom (na starijim svjetionicima živjele su i obitelji) ustupa mjesto automatskom upravljanju i daljinskom reguliranju rada svjetionika.