tabulatura (od lat. tabula), vrsta instrum. notacije, os. za glazbala na kojima se može svirati višeglasno. U uporabi ugl. od XVI. do XVIII. st. Sastoji se od slova, brojeva i drugih znakova. Naziv se uobičajio kada se solističku instrum. glazbu počelo zapisivati na jednom listu (lat. tabula) za razliku od vokalne, zapisivane na drugi način. Tabulaturom se u pravilu nije bilježilo tonove, njome su označivane žice i prečnice na lutnji, ili tipke na orguljama ili čembalu, kao uputa sviračima kako da na glazbalu proizvedu određene tonove. Sustav t. bio je razgranjen i raznovrstan prema namjeni (posebno za lutnju, gitaru, harfu i druga žičana glazbala, posebno za čembalo i orgulje) i zemlji u kojoj je primjenjivan (njem., franc., tal., španj. t.). S vremenom sustav je dopunjavan raznim znakovima što ih je uvodio opći razvoj notnog pisma.