teodiceja (grč.), u teologiji, opravdanje Božje dobrote od prigovora zbog postojanja zla u svijetu. Termin je uveo G. W. Leibniz u istoimenom djelu (1710) u kojem je nastojao uskladiti postojanje zla u svijetu s Božjom pravednošću i tezom da je postojeći svijet “najbolji od svih mogućih svjetova”. U širem smislu kao naravna teologija, za razliku od objavljene, uključuje razumske dokaze Božje opstojnosti.