teokracija (grč.), Božja vladavina. Oblik polit. vladavine kojoj je Bog propisao zakone. Sekularna verzija t. podrazumijeva vlast svećenika, koji upravljaju državom u Božje ime. U sr. vijeku teokraciju je uspostavio dominikanski redovnik G. Savonarola u Firenci 1494–98. i proglasio Boga kraljem Firence. Fundamentalistički islam. pokreti također teže uspostavi teokracije, npr. u Iranu. U strožem smislu riječi, vlast jedne osobe (monokracija) kojoj se pridaje autoritet božanstva, ili vlast određene, npr. svećeničke kaste (hijerokracija) u ime božanstva. Prve velike države, nastale na potrebi organizacije poljodjelstvo (natapanje), u pravilu su bile teokratske (Egipat, Mezopotamija, Kina), s božanskim poslanjem vladara (npr. faraon), ili objavom zakona (npr. Hamurabijev zakonik). Poslije se pojam veže uz veći ili manji utjecaj vjerskih vlasti na svjetovne, pa je više riječ o teokratskim tendencijama nego o teokracijama u užem smislu. U islamu npr. kalif je vladar pravovjernih, a imamat vrši ujedno vjersku i svjetovnu vlast. Ipak, samo društvo nije nužno teokratsko. Tako i raznovrsni fundamentalistički pokreti nastaju na kritici vlasti koja je, prema njima, “otpala” od Božjeg zakona. Pojam je skovao Josip Flavije u djelu Povijest židovskog rata (75–79) da bi opisao stari žid. poredak i ulogu kamenih ploča.