teorija (grč.), promatranje, zrenje; nazor; sustavno i argumentirano objašnjenje pojava. U znanosti, t. se zasniva na istraživanju pojava, logičkoj generalizaciji uzročno-posljedičnih veza između pojava, postavljanju hipoteza o njihovim odnosima, provjeri postavljenih hipoteza, te postavljanju općeg načela objašnjenja. Sadržaj teorije u pravilu je empirijski, ili takav da pojave mogu biti provjerene kao činjenice; same činjenice mogu biti prir. ili društv., materijalne ili idealne (npr. jezične, matematičke, teološke i dr.). Teorije mogu obuhvaćati pojave na razini mikrostruktura i makrostruktura (npr. građa atoma ili razvitak pov. formacija); mogu obuhvaćati i druge teorije (metateorije). U znanosti, kao i u običnom govoru, t. se razlikuje od običnog mišljenja, nazora, suda ili hipoteze po svojoj općenitosti važenja i uvjerljivosti objašnjenja. U filozofiji znanosti ističe se razlika između znanstv. teorija koje nastaju na temelju traženja što većeg broja slučajeva koji ih potvrđuju (potvrdljivost teorija; npr. psihoanaliza), i onih teorija koje se postavljaju na stroži način, tj. tako da bi mogle biti opovrgnute iznalaženjem bilo kojeg (samo jednog) slučaja koji im proturječi (opovrgljivost teorija; npr. teorija gravitacije); potonje se teorije drže strogo znanstvenima, nasuprot prethodnima, koje se drže pseudoznanstvenima (K. Popper). Prema drugima, opovrgljivost znanstv. teorija ne vodi njihovu napuštanju nego modificiranju (Th. Kuhn). Tako npr. Kopernikova heliocentrična teorija, koja je za izračun kretanja planeta trebala više epicikala nego tada još suvr. geocentrična teorija (T. Brache), mogla je pobijediti tek Keplerovom podrškom, tj. otkrićem da se planeti ne gibaju oko Sunca u kružnicama nego u elipsama, čime je nestala i potreba za objašnjenja putem epicikala. U pravilu, jedna znanstv. t. smatra se boljom od druge kada objašnjava veći broj slučajeva, tj. kada ima veći empirijski sadržaj.