Franjo Tuđman
Tuđman, Franjo, hrvatski državnik i povjesničar; prvi predsjednik neovisne Republike Hrvatske (Veliko Trgovišće, 14. V. 1922 – Zagreb, 10. XII. 1999). Sudionik antifašističkoga rata od 1941, obavljao dužnosti političkoga komesara partizanskih postrojba u sjevernoj Hrvatskoj. Nakon rata u Glavnom stožeru JNA. Završio studij na Višoj vojnoj akademiji 1957. Osnovao Institut za historiju radničkog pokreta u Zagrebu (direktor 1961–67). Skupio opsežnu građu i pisao o povijesti Komunističke partije Hravtske u kojoj je, nasuprot unitarizmu, isticao nacionalnu komponentu njezine borbe protiv velikosrpskoga režima. Izbačen iz Saveza komunista 1967. i umirovljen. Osuđen 1972. na 2 godine zatvora zbog “nacionalizma”, pušten nakon 9 mjeseci. Osuđen zbog intervjua švedskoj televiziji 1981. na 3 godine, pušten 1983. iz zdravstvenih razloga. Osnivač HDZ-a 1989. te do smrti predsjednik. Nakon pobjede HDZ-a na izborima 1990. izabran za predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske. Nakon donošenja demokratskog ustava 1990, izabran za predsjednika republike 1992. Autor Deklaracije o neovisnosti Hrvatske od 25. VI. 1991. Kao vrhovni zapovjednik vodio obranu Hrvatske u Domovinskom ratu 1991–95. Oporba ga je kritizirala zbog autoritarnoga političkog nastupa i naglašeno stranačke vlasti, uz klijentelističku privatizaciju takozvanoga društvenog vlasništva. Istodobno su isticane njegove zasluge za neovisnost Hrvatske i njezinu obranu od velikosrpske agresije. Djela: Rat protiv rata, 1957; Stvaranje socijalističke Jugoslavije, 1960; Okupacija i revolucija, 1963; Velike ideje i mali narodi, 1969; Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, 1981; Državnost nacija – ključ mira Europe, 1982; O povijesti rješavanja hrvatskog pitanja i samoodređenju naroda u svijetu, 1987; Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti, 1988; Bespuća povijesne zbiljnosti, 1989; Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918–41, 1993; S vjerom u samostalnu Hrvatsku, 1995; Povijesna sudba naroda, 1996; Užasi rata, 1996.