vatra (iz alb.) ili oganj, prir. pojava sagorijevanja tvari i čovjekovo otkriće paljenja tvari, najveće otkriće u razvitku čovjeka, poznato od paleolitika. Način upotrebe vatre, od prehrane i zagrijavanja do suvr. upotrebe kao energije, ujedno određuje i pojedine stupnjeve civilizacije, od primitivnih do industrijske. Isprva su se ljudi služili prir. vatrom, nastalom od munje, trenjem, vulkanskim erupcijama, ili šumskim požarima zbog loma Sunčevih zraka. Čini se da je najstariji način dobivanja vatre bilo trljanje suharaka, ili udaranje kamena o kamen. U mnogim mitologijama do vatre je došao junak udarcem koplja o stijenu, ili je po nju išao u podzemlje. Kod Grka, vatru je ljudima donio Prometej ukravši je od bogova. Vatra je prareligijski simbol u kojem se ujedinjuju elementi svjetlosti i topline s elementima moći i razaranja. Izraz kozmičke životne sile, vezana i uza stari kult Sunca. U politeističkim religijama, v. je u posjedu vrhovnog boga kao munja. Takvi su bogovi gromovnici indij. Agni (oganj), grč. Zeus, rim. Jupiter, germ. Tor, slav. Perun i dr. Njima se prinose i žrtve paljenice. Štovanje vatre zadržalo se u arhaičkom obliku i kod današnjih Parsa, te općenito u spaljivanju mrtvaca. U mnogim narodima štovala se sveta v. u hramovima. Takvu su vatru nadzirali svećenici, ili, kao u Rimu, u Vestinu hramu, svećenice. Slučajnim gašenjem vatre morao se obustaviti svaki javni život do njezina ponovnoga obrednog paljenja. V. je i simbol kućnoga ognjišta, pa je i zakletva ognjištem jedna od najjačih. U njoj žive i domaći mali bogovi – lari, penati. Također, v. je način očišćenja od grijeha, u njoj gore vještice i heretici. U pojedinim religijama u njoj završava i sam svijet. Takvih vizija ima i u Bibliji. U Staromu zavjetu v. je teofanijska slika Božje prisutnosti, simbolizira također očišćenje i Božji sud. U Novomu zavjetu slikom ognja označava se Isusova objava i silazak Duha Svetoga.