verizam (talijanski: verismo od vero istinit) 1. Književni smjer u talijanskoj književnosti potkraj XIX. stoljeća (Luigi Capuana, ujedno i teoretičar smjera, Giovanni Verga, Federico de Roberto, Grazia Deledda, Cesare Pascarella, Renato Fucini i dr.). Autori su nastojali biti nepristrani, istraživali su prave uzroke događaja o kojima su pisali, teme su uglavnom ruralne, poglavito s talijanskoga juga, likovi se služe autentičnim, lokalnim jezikom. 2. Stilski pravac u talijanskoj operi s kraja XIX. stoljeća kao reakcija na simboličnost i mističnost glazbenih drama R. Wagnera, zahtijevajući da se na opernoj sceni ne idealizira ljudska priroda, nego da se život, nagoni i strasti prikazuju onakvima kakvi doista jesu. Po tome je operni verizam blizak književnom naturalizmu, a poticaje je nalazio u nekim djelima G. Verdija i u ruskome glazbenom realizmu. Prve verističke opere napisali su P. Mascagni (Cavalleria rusticana; naslov se obično ne prevodi, a umjesto Seoska čast, katkad pogrešno kao Seoska konjica) i R. Leoncavallo (Pagliacci /Komedijaši, lakrdijaši/, često nazivana Bajazzo prema liku komičara iz talijanske commedia dell’arte; naslovi se ne prevode). 3. Smjer u talijanskom slikarstvu (Giacinto Gigante, Teofilo Patini, Francesco Paolo Michetti i dr.) i kiparstvu od sredine XIX. stoljeća, kao opreka klasicizmu (Vincenzo Vela i dr.). U njemačkom slikarstvu 1920-ih i 1930-ih godina neki likovni kritičari povezuju s verizmom predstavnike nove stvarnosti (Otto Dix i Georg Grosz). 4. Smjer u talijanskoj kinematografiji sredinom 1910-godina, a odnosi se na nijeme filmove Nina Martoglia. Svoj nastavak imat će nakon II. svjetskoga rata u talijanskom neorealizmu.