Vinodol
Vinodol, geografska cjelina u Hrvatskom primorju, između Bakarskoga zaljeva na sjeverozapadu i Novoga Vinodolskog na jugoistoku. Sastoji se od triju uzdužnih zona: primorskoga bila, unutarnje flišne zone (udoline, koja se katkad sama naziva Vinodol) i strma kontinentalnoga odsjeka. Sjeverozapadnim dijelom teče rijeka Dubračina, koja se kraj Crikvenice ulijeva u more, a jugoistočnim dijelom Suha Ričina, kojoj je ušće kraj Novoga Vinodolskog; brojna vrela upotrebljavaju se u vodoopskrbi; kraj Triblja je hidroelektrana koja koristi vodu iz Dubračine i Lokvarke. U flišnoj zoni razvijena je poljoprivreda. U jugoistočnom dijelu doline nalazi se → Bribir, sjedište Vinodolske općine; ostala naselja: Tribalj, Kostelj, Grižane i dr. Do druge polovice XIX. st. težište naseljenosti bilo je u unutarnjoj flišnoj zoni (poljoprivreda), a danas je na obali (turizam). Jedinstvena je urbanizirana zona sa središtem u Crikvenici. Povijesno-geografski pojam Vinodola obuhvaća širi, jedinstveni prostor srednjovjekovnih vinodolskih utvrđenih gradova (Trsat, Grobnik, Bakar, Hreljin, Drivenik, Grižane, Bribir, Novi, Ledenice) i njihove okolice. Prvi se put spominje u spisima splitske sinode (1185) i Ljetopisu Popa Dukljanina (XII. st.). Većinom je bio u vlasništvu Frankapana (od 1260), a jedan su dio Vinodola držali i Zrinski (od 1572). Nakon zapljene dobara Frankapana i Zrinskih (Urota, 1671) pripao je habsburškoj kruni. Bio je dio Austrijskoga primorja (od 1754), Ugarskoga primorja (od 1786), Napoleonovih Ilirskih pokrajina (1809–13) i habsburške Ilirije (1813–22). Od 1848. sastavni je dio hrvatskoga državnog teritorija. Tijekom prošlosti stanovništvo mu je nekoliko puta stradalo (u epidemiji kuge 1496. i pri osmanskim prodiranjima u XVI. st.