violončelo, gudačko glazbalo konstruirano poput violine, ali znatno veće. Ima četiri žice ugođene u kvintama C G d a, dionica se bilježi u F-ključu, u višim položajima u tenorovu (C) ili G-ključu. Pri sviranju drži se među koljenima oslonjeno o pod dugačkom šiljatom nožicom. V. se razvilo od viole da gamba; prve je u XVI. st. proizveo Gasparo da Salo (1550–1612), a poslije njega najpoznatije primjerke proizveli su N. Amati, A. Stradivari (odredio mu je proporcije) i A. Guarneri. Ton se proizvodi povlačenjem po žicama strunama gudala, nešto kraćeg od violinskoga, pa trzanjem žica prstima (pizzicato). Od sred. XVII. st. jedno od najvažnijih glazbala solističkog, komornog i orkestralnog muziciranja. Među najpoznatijim autorima skladbi za v. bili su J. S. Bach, A. Vivaldi, J. Haydn, L. van Beethoven, A. Dvořák, C. Saint-Saëns, C. Debussy, P. I. Čajkovski i P. Hindemit.