Vis, Komiža
Vis, otok u srednjodalmatinskoj otočnoj skupini u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Najveći je pučinski otok Hrvatske (od obale udaljen 44 km); 90 km2, 3445 stanovnika (2011). Proteže se u smjeru istok–zapad; dug je 17 km, širok do 8 km; najviši je vrh Hum (587 m). Dužina obale iznosi 76,6 km, a koeficijent razvedenosti obale otoka 2,28 (srednje razvedena). Građen je od gornjokrednih (vapnenac), tijaskih (gips, lapor) i pleistocenskih naslaga (pješčenjak, konglomerat); ima i eruptiva. Mnogobrojna su manja krška polja: Dračevo, Plisko, Zlopolje i dr. Dva su veća zaljeva: Komiški (zapadna obala) i Viška luka (najbolja prirodna luka, u istočnom dijelu sjeverne obale). Prirodna vegetacija (hrast crnika, divlja maslina, crni jasen) uglavnom je iskrčena; šumarci rogača i alepskoga bora. Ribarstvo, vinogradarstvo, maslinarstvo, uzgoj smokava i agruma; turizam. Trajektne veze sa Splitom (Split–Vis) i Italijom (Ancona–Vis). Više od 90% stanovnika živi u Komiži i → Visu.
Nastanjen je već u prapovijesno doba. Od I. tisućljeća pr. Kr. pripadao je liburnskim otocima. Iz ranoga željeznog doba datiraju nalazi iz grobova na južnoj strani otoka kraj gradine Taleške glavice. U VI. st. pr. Kr. dolazi u dodir s grčkim svijetom; početkom IV. st. pr. Kr. sirakuški tiranin Dionizije Stariji utemeljio je na Visu svoju glavnu jadransku naseobinu (Issa), koja je bila sjedište eparha i postaja za logističku opremu njegova brodovlja. Opadanjem sirakuške moći sredinom IV. st. pr. Kr. vlast nad otokom prigrabio je lokalni ilirski vladar Jonije, proširivši se i na otok Hvar (uključujući i grad Pharos). Iz toga doba poznat je novac s legendom IONIO. Tada je Issa bila grad i država; kovala je vlastiti novac te utemeljila više naseobina na kopnu i na otocima (Lumbarda na Korčuli, Tragurion/Trogir, Epetion/Stobreč i dr.). Godine 231. pr. Kr. Issa je uz pomoć Rima uspjela obraniti svoju neovisnost, koju je ugrožavao ilirski kralj Agron; tada je postala rimskim saveznikom, pomažući svojom ratnom mornaricom rimske vojne operacije na Jadranu i u istočnom Sredozemlju. Kada je 47. pr. Kr. pristala uz Pompeja protiv Cezara, zauzeo ju je Cezarov legat Vatinije. I dalje slovi kao jedno od značajnih gospodarskih središta na istočnojadranskoj obali; u I. st. izgrađeni su kazalište, terme, forum i dr. U prvoj polovici I. st. stekla je rimsko građansko pravo (Issa civium Romanorum). U razdoblju srednjega vijeka nad otokom se smjenjuje vlast Bizanta, Mlečana, hrvatsko-ugarskih vladara, Bosne, Hrvoja Vukčića Hrvatinića i Dubrovnika. U doba višestoljetne mletačke dominacije (1420–1797) uprava je bila podređena hvarskoj komuni. U XVII. st. naseljava se stanovništvo iz makarskoga priobalja. Nakon prve austrijske uprave (1797–1805) i francuske vlasti (1805–11), otok su privremeno zauzeli Britanci (1811–14). U doba druge austrijske uprave (1814–1918) sjedište je kotara. Godine 1866. u blizini Visa odigrala se znamenita pomorska bitka u kojoj je austrijska ratna flota nanijela težak poraz Talijanima. Nakon talijanske okupacije (1918–20) ušao je u sastav Kraljevine SHS, a padom Kraljevine Jugoslavije 1941. otok su okupirali Talijani. Poslije kapitulacije Italije (1943) otok je bio sjedište Vrhovnoga štaba NOVJ i savezničkih misija; 6. IX. 1944. na Visu je postignut sporazum Tito–Šubašić. Nakon Drugoga svjetskog rata Vis je postao mornarička baza JNA i tad je zabranjen pristup stranim državljanima. JNA se s otoka u cijelosti povukla tek u svibnju 1992.
Nastanjen je već u prapovijesno doba. Od I. tisućljeća pr. Kr. pripadao je liburnskim otocima. Iz ranoga željeznog doba datiraju nalazi iz grobova na južnoj strani otoka kraj gradine Taleške glavice. U VI. st. pr. Kr. dolazi u dodir s grčkim svijetom; početkom IV. st. pr. Kr. sirakuški tiranin Dionizije Stariji utemeljio je na Visu svoju glavnu jadransku naseobinu (Issa), koja je bila sjedište eparha i postaja za logističku opremu njegova brodovlja. Opadanjem sirakuške moći sredinom IV. st. pr. Kr. vlast nad otokom prigrabio je lokalni ilirski vladar Jonije, proširivši se i na otok Hvar (uključujući i grad Pharos). Iz toga doba poznat je novac s legendom IONIO. Tada je Issa bila grad i država; kovala je vlastiti novac te utemeljila više naseobina na kopnu i na otocima (Lumbarda na Korčuli, Tragurion/Trogir, Epetion/Stobreč i dr.). Godine 231. pr. Kr. Issa je uz pomoć Rima uspjela obraniti svoju neovisnost, koju je ugrožavao ilirski kralj Agron; tada je postala rimskim saveznikom, pomažući svojom ratnom mornaricom rimske vojne operacije na Jadranu i u istočnom Sredozemlju. Kada je 47. pr. Kr. pristala uz Pompeja protiv Cezara, zauzeo ju je Cezarov legat Vatinije. I dalje slovi kao jedno od značajnih gospodarskih središta na istočnojadranskoj obali; u I. st. izgrađeni su kazalište, terme, forum i dr. U prvoj polovici I. st. stekla je rimsko građansko pravo (Issa civium Romanorum). U razdoblju srednjega vijeka nad otokom se smjenjuje vlast Bizanta, Mlečana, hrvatsko-ugarskih vladara, Bosne, Hrvoja Vukčića Hrvatinića i Dubrovnika. U doba višestoljetne mletačke dominacije (1420–1797) uprava je bila podređena hvarskoj komuni. U XVII. st. naseljava se stanovništvo iz makarskoga priobalja. Nakon prve austrijske uprave (1797–1805) i francuske vlasti (1805–11), otok su privremeno zauzeli Britanci (1811–14). U doba druge austrijske uprave (1814–1918) sjedište je kotara. Godine 1866. u blizini Visa odigrala se znamenita pomorska bitka u kojoj je austrijska ratna flota nanijela težak poraz Talijanima. Nakon talijanske okupacije (1918–20) ušao je u sastav Kraljevine SHS, a padom Kraljevine Jugoslavije 1941. otok su okupirali Talijani. Poslije kapitulacije Italije (1943) otok je bio sjedište Vrhovnoga štaba NOVJ i savezničkih misija; 6. IX. 1944. na Visu je postignut sporazum Tito–Šubašić. Nakon Drugoga svjetskog rata Vis je postao mornarička baza JNA i tad je zabranjen pristup stranim državljanima. JNA se s otoka u cijelosti povukla tek u svibnju 1992.