viteštvo (lat. militia). Višeznačni pojam koji obuhvaća različite voj., društv. i kult. kategorije: 1. Teško oklopljeni konjanici, koji će tijekom sr. vijeka činiti osnovu voj. sile. 2. Društv. sloj iz kojeg će se na prijelomu iz ranog u razvijeni sr. vijek (o. 1000) razviti niže plemstvo u većini eur. država. 3. Ideološki sustav koji objedinjuje karakteristike potrebne vitezu i pravila njegova ponašanja. U ranom sr. vijeku v. nije predstavljalo zatvoreni društv. sloj te je jedini preduvjet uključivanja u njegove redove bilo posjedovanje sredstava potrebnih za nabavu konja i skupe ratne opreme (oklop, kaciga, štit, čelično koplje, oklop za konja i dr.). Pristup viteštvu je tijekom X. i XI. st. otežan i ograničen samo na one osobe čiji su očevi i djedovi već obavljali vitešku voj. službu; pojedinci koji su uspjeli zadovoljiti i taj uvjet postupno se formiraju u stalež nižeg plemstva. Prema viteškoj ideologiji vitezovi su trebali slijediti striktni kodeks časti koji ih je obvezivao na zaštitu slabijih (udovica, siromaha, dama), hrabrost, velikodušnost, međusobno bratstvo i uglađeno ponašanje. U kult. smislu v. karakterizira specifičan tip srednjovj. laičke kulture. U pjesničkim ostvarenjima karakterizira je trubadurska poezija. Gl. ostvarenje viteške književnosti bili su tzv. viteški romani (u ritmičkoj ili običnoj prozi) s temama preuzetim iz antike (Aleksandar Makedonski, Trojanski rat), keltskih legendi (kralj Artur), ranosrednjovj. pov. (Karlo Veliki i njegovi palatini) te križarskih ratova (os. o I. križarskom ratu). Prvi tragovi o postojanju viteške kulture u Hrvatskoj datiraju u razdoblje vladavine banova Pavla I. i Mladena II. iz roda Šubića, a Mladena II. su suvremenici isticali kao uzor viteških vrlina.