vještice, Jacques de Gheyn, Vještice u podrumu, 1604.
vještice, u pučkom vjerovanju, žene čarobnice koje raspolažu natprir. moćima, os. sposobnošću da magičnim sredstvima i postupcima mogu nanijeti zlo ljudima. Zamišljena obično kao ružna, nakazna žena koja leti na metli, vještica u dosluhu s vragom uzrok je pojedinačnih ili kolektivnih nesreća. Takve magijske predodžbe oblikovale su se u Europi u kasnom sr. vijeku kao plod sinkretizma kasnoant. demonologije i vjerovanja keltskih, germ. i slav. naroda. Vjerovanja u v. bila su raširena os. u planinskim područjima sr. i sjeverozap. Europe, a rjeđe u juž. i mediteranskim krajevima. U ranom sr. vijeku i os. u karolinško doba svjetovni i crkv. zakoni su zabranjivali sumnjičenje i prokazivanje vještica. Od XIII. st. pučke predodžbe o vješticama prihvaćaju crkv. i svjetovni pravnici; stvaraju se zakoni te se pokreću procesi protiv njih. Jedan od gl. dokumenata takvog shvaćanja je djelo Malj vještica (1487) H. Institorisa i J. Sprengera. Najveće progone v. provodile su Inkvizicija i svjetovna vlast u kat. i protest. krajevima od XVI. do XVIII. st. U habsburškim zemljama progone je služb. okončala tek Marija Terezija 1758.