Zapadna Sahara, zastava
Zapadna Sahara, džamija u ad-Dāhlahu
Zapadna Sahara, služb. naziv Demokratska Arapska Republika Sahara (arap. al-Jumhūrīya as Şahrāwiya ad-Dimuqrāţiya al-’Arabiya), republika u sjeverozap. Africi. Graniči s Marokom na S, Alžirom na SI i Mauretanijom na I i J; 266 000 km2, o. 380 000 st. Nalazi se na krajnjem zap. dijelu Sahare, koja ondje doseže sve do niske i ravne obalne nizine uz Atlantski ocean. Ima 1110 km obale. U unutrašnjosti se nalaze prostrani pustinjski ravnjaci (300–350 m) s izdvojenim uzvisinama i sredogorjem na SZ (najviši vrh na 463 m). Prevladava kamena pustinja (hamada) s brojnim vadijima, slanim udubljenjima i rijetkim oazama (najveća Smara). Klima je pretežno pustinjska. Sr. godišnja temp. uz obalu o. 20 °C, u unutrašnjosti 28–30 °C; 30–50 mm oborina. Nema stalnih vodenih tokova i nema većih zaliha podzemnih voda. Vrlo rijetka naseljenost (1 st./km2). Nekadašnje stanovništvo, koje je govorilo arapski (djelomično nomadi), nakon marokanske i mauretanijske okupacije (1975) izbjeglo je u susjedni Alžir i žive u izbjegličkim kampovima oko grada Tindoufa (o. 100 000 izbjeglica). Nakon 1975. naseljeno je o. 250 000 Marokanaca. Veći gradovi: Aaiún (al-’Ayūn, Laâyoune, gl. grad, 190 000 st.), ad-Dāhlah (luka, 72 800), Bū Jaydūr (luka, 43 500), as-Samārah (u unutrašnjosti, 43 000). Izrazito mlado st.; mlađih od 15 g. 45%, starijih od 65 g. o. 2%. Najznačajniji gosp. resursi Z. S. su bogata nalazišta fosfata i bogata riblja lovišta uz obalu. Za lokalno st. važno je nomadsko i polunomadsko stočarstvo te manja proizvodnja hrane u nekoliko oaza (datulje, voće, povrće). Međunarodnopravno, Z. S. je republika pod okupacijom Maroka. Marokanci je smatraju dijelom Maroka i potiču naseljivanje Marokanaca. U Alžiru djeluje saharska vlada u izgnanstvu koju čine članovi fronte Polisario. Zapadnu Saharu priznala je 1982. većina članica (33 države) Organizacije afričkoga jedinstva, zbog čega je Maroko 1985. istupio iz te organizacije. Na području današnje Zapadne Sahare u prošlosti su živjeli berberski narodi. Nakon VIII. st. oni su se arabizirali i prihvatili islam. Godine 1884. Španjolska je područje u zaleđu Villa Cisnerosa (današnji ad-Dāhlah) proglasila kolonijom Río de Oro. Nakon razdoblja španjolske vlasti, do 1958. postupno se formira današnji teritorij Zapadne Sahare. Maroko je 1974. kod Međunarodnoga suda u Den Haagu pokrenuo postupak za određivanje povezanosti toga teritorija sa susjednim državama. Sud nije utvrdio argumente za marokansku suverenost nad Zapadnom Saharom. Kada je UN potvrdio pravo stanovništva na samoopredjeljenje, Maroko je u studenom 1975. organizirao takozvani zeleni pohod od oko 350 000 nenaoružanih Marokanaca na teritorij Zapadne Sshare. U studenom 1975. Španjolska je prepustila Maroku sjeverni dio (oko 2/3 teritorija), a Mauretaniji južni dio svojega nekadašnjega teritorija. Tome se usprotivio oslobodilački pokret → Polisario, koji je uz pomoć Alžira i Libije započeo oružani sukob protiv okupacijskih snaga. Mauretanija se 1979, zbog velikih troškova, odrekla svojega dijela (potpisala sporazum s Polisariom), koji su nakon toga zauzele marokanske snage. Iako gotovo cijeli teritorij Zapadne Sahare nadzire Maroko, UN ustrajava da odluku o neovisnosti ili priključenju Maroku donesu stanovnici Zapadne Sahare na referendumu pod nadzorom UN-a. Zbog toga je u Zapadnoj Sahari 1991. započela mirovna misija vojnih snaga UN-a koja je zadužena za nadzor primirja i provedbu referenduma. Iako je bio predviđen za 1992, referendum nije proveden zbog neusuglašenosti oko broja stanovnika i plemena koja imaju pravo glasovanja.