zamjenice, vrsta riječi koje zamjenjuju druge imenske riječi (riječi koje se sklanjaju: imenice, pridjevi, brojevi, zamjenice) i tako ih označavaju (ne služe za nazivanje dotičnih predmeta, bića, svojstva i dr.), radi pokazivanja nekih odnosa ili stupnja poznavanja označenoga (Ja sam uvjeren, da je sav taj naš razgovor potpuno suvišan!; Mutno je sve to u nama, draga moja, dobra Beatriče, nevjerojatno mutno.). Upotrebljavaju se kada je iz konteksta jasno o komu se ili o čemu radi, u saobraćanju (razgovoru i sl.: Slušam te!), u situacijama u kojima se ne zna koja bi se druga imenska riječ upotrijebila (A ti ne možeš pojmiti, da se tu ne radi o nekoj “indiferentnoj ženi”?) i sl. Po funkciji, z. su imenične (zamjenjuju imenicu, odgovaraju na pitanje tko?, što?) i pridjevne (zamjenjuju pridjeve, u rečenici služe kao dodatak imenici, odgovaraju na pitanja koji?, čiji?, kakav?, kolik?; imaju razlikovanje po rodu: koji, čija, kakvo, kolike itd.). Po značenju, zamjenice su osobne ili lične (ja, ti, on, ona, ono, mi, vi, oni, one, ona) povratna (sebe), posvojne (moj, tvoj…), povratno-posvojna (svoj), pokazne (ovaj, ova, ovo, taj…), upitne i odnosne (tko, što, koji, čiji, kakav, kolik – prve se upotrebljavaju u pitanjima zamjenjujući riječ koja se očekuje u odgovoru, a druge samo u zavisnim rečenicama za njihovo povezivanje s onom rečenicom o kojoj ta zavisi), neodređene (netko, nešto…, nitko, ništa…, itko, išta, ikoji, ikakav, svatko…, ma tko…, tko god….). U drugim jezicima podjela i upotreba zamjenica bude i drugačija.