znanstvena fantastika (prema engl. science fiction, SF) 1. Knjiž. rod zasnovan na fantastičnim predodžbama čije su podloge u pretpostavkama o mogućnostima znanosti. Priče o grč. letaču Ikaru, ili čudesnom oružju hinduističkoga boga Kršne, svakako imaju elemente znanstv. fantastike. Ipak, z. f. kao knjiž. rod omogućena je tek modernim razvitkom znanosti. Klas. djelima takve vrste drže se romani J. Vernea te napose H. G. Wellesa (Rat svjetova). Na tom postupku nastaju i knjiž. kvalitetna djela kao što su ona A. Huxleya, J. Zamjatina, I. Asimova i dr. U z. f. katkad se ubrajaju i djela koja razmatraju tjeskobne mogućnosti razvitka čovječanstva vezano uz sociol. i politološke spoznaje kao što je to 1984. G. Orwella. Potonja vrsta naziva se i negativnom utopijom (ili distopijom). 2. Žanr igr. filma čija se poetika sastoji od znanstveno potvrđenih činjenica kao i znanstveno hipotetskih, začudnih činjenica, koje su ponajprije plod autorove mašte. Prvi je redatelj žanra G. Méliès (Putovanje na Mjesec, 1902), najveći doprinos njegovu razvoju daje njem. kinematografija u razdoblju ekspresionizma (npr. Metropolis, F. Lang, 1927) i sovj. kinematografija 1920-ih (npr. A Kulješov, J. A. Protazanov). U SAD-u žanr postaje popularan u 1950-ima, ponajviše u niskoproračunskoj produkciji (npr. J. Arnold, H. Hawks, C. Nyby, D. Siegel, F. M. Wilcox i dr.). U 1960-ima javljaju se ambiciozni, angažirani znanstvenofantastični filmovi (npr. djela S. Kubricka). Nakon procvata filmova “svemirske” tematike (npr. djela G. Lucasa i S. Spielberga), 1980-ih i 1990-ih dominiraju filmovi inspirirani razvojem elektronike, kibernetike i genetike (npr. djela R. Scotta, D. Cronenberga ili J. Camerona), a veliku ulogu u razvoju žanra imaju digitalni specijalni efekti (npr. trilogija Matrix, 1999–2003).