želudac (lat. ventriculus; grč. gaster), mišićno-sluznični organ, vrećasto proširen dio probavne cijevi, smješten u gornjem dijelu trbušne šupljine, ispod lijevoga rebranog luka. Ima oblik udice, u čovjeka je dug o. 25 cm, širok o. 12 cm, zapremnine 1200–1500 mL. Ulaz jednjaka u ž. naziva se kardija, a završni dio što se nastavlja u dvanaesnik vratarnik (pilorus). Ž. služi za pohranu i probavu hrane. U sluznici ž. nalazi se nekoliko vrsta želučanih žlijezda od kojih neke luče pepsinogen (predstadij proteolitičnog enzima pepsina), ili solnu kiselinu (zbog čega je želučani sok vrlo kiseo; pH 1,0–1,5) i tzv. intrinzični faktor (za vezivanje vitamina B12), ili sluz i baktericidni enzim lizozim, ili druge enzime i probavne hormone (gastrin, sekretin). Mišići ž. stvaraju konstrikcijske valove (otprilike 3 vala u minuti) koji miješaju hranu sa želučanim sokom dok ne nastane polutekuća smjesa (himus), koju potiskuju u dvanaesnik. Cefalična (nervna) faza lučenja želučanog soka nastaje prije nego što hrana dođe u ž. kao posljedica mirisanja, gledanja ili kušanja hrane. Gastrična faza lučenja obavlja se tijekom boravka hrane u ž., izaziva je rastezanje ž. hranom i gastrin. Intestinalna faza lučenja nastaje kad je hrana već u dvanaesniku. U mesojeda je ž. malen, u biljojeda velik, napose u preživača (u goveda i do 150 L), kod kojih je sastavljen od buraga, kapure, knjižavca (šupljina mu je ispunjena s o. 100 usporednih nabora stijenke poput listova knjige) i sirišta. Budući da ptice nemaju zube, za mrvljenje hrane ž. je posebno izgrađen u snažan mišićni i u žljezdani ž.