argentinska književnost, razvija se nakon oslobođenja od španjolskih vlasti 1816. Tijekom cijelog XIX. stoljeća. dominantno će biti tematiziranje društvenih gibanja te provincijskog života, posebno sudbine gauča (gaucho). Prvu važniju književnu grupu osnivaju 1830-ih u Montevideu bjegunci pred Rosasovom diktaturom: Esteban Echeverría (1805–51), Juan María Gutiérrez (1809–78) i José Mármol (1818–71), koji u argentinsku književnost uvode romantizam. Prvi značajniji književnik Domingo Faustino Sarmiento (1811–88) prikazao je u romanu Facundo Quiroga argentinsku stvarnost i njezine probleme. Život gauča poetski je opisao José Hernández (1834–86) u čuvenom epu Martín Fierro. Istu temu pjesnički su obrađivali Hilario Ascasubi (1807–75), Estanislao del Campo (1834–80) i Rafael Obligado (1851–1920), a važnije romane na tu temu poslije će pisati Eduardo Gutiérrez (1851–89) i Ricardo Güiraldes (1886–1927). Realizam su predvodili Manuel Ugarte (1875–1951) i José Sixto Álvarez (pseudonim Fray Mocho, 1858–1903), a naturalizam Eugenio Cambaceres (1843–88). Glavni predstavnici hispanoameričkoga modernizma jesu pjesnik Leopoldo Lugones (1874–1938) i prozaik Enrique Larreta (1875–1961). Vodeći argentinski književnik XX. stoljeća je Jorge Luis Borges (1899–1986), pjesnik, novelist i esejist, čija su djela postigla svjetsku slavu i utjecaj. Među značajnijim suvremenim književnicima ističu se pjesnici Ricardo Eufemio Molinari, Leopoldo Marechal i Francisco Luis Bernárdez, a od prozaika Benito Lynch, Manuel Gálvez, Eduardo Mallea, Ernesto Sabato, Manuel Puig, Abel Posse, Luisa Valenzuela i Julio Cortázar.